Skupština Međunarodne paneuropske unije u Strasbourgu

Od 16. do 18. siječnja 2015. održana je, prema statutu Međunarodne Paneuropske unije, nakon pet godina (12.-13. prosinca 2009.) opća i izborna skupština u Europskome parlamentu u Strasbourgu.

Na skupštini su se okupile organizacije PEU iz brojnih europskih zemalja, od Španjolske, Francuske, Belgije, Njemačke, Švedske, Švicarske, Austrije i San Marina do Češke, Slovačke, Mađarske, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Makedonije i Bugarske. Sedmočlanu delegaciju HPEU s pravom na sedam biračkih glasova sačinjavali su Pavo Barišić, Mislav Ježić, Daniel Bučan, Jasna Čmelić, Neda Matasović, Iva Boljat i Ljudevit Fran Ježić.

Skupštinu je u petak u 15 sati i 15 minuta otvorio predsjednik Međunarodne PEU Alain Terrnoire uz opću zahvalu svima prisutnima na sudjelovanju u radu opće skupštine te posebnu zahvalu gospođi Isabel von Kuehnelt na golemu poslu koji je obavila u organizaciji ove skupštine. Uz gromoglasan pljesak uručio joj je kitu cvijeća. Zahvalio se je i gospođi Chantal Berthelot na svim plodnim naporima koje je uložila u proteklim godinama.

Predsjednik Terrenoire potom je održao svoj programski govor. Iako nije velika organizacija, Paneuropska unija ima snažne vrijednosti, kojima se europska politika treba vratiti, i pritom napose mobilizirati mlade ljude po primjeru Richarda von Coudenhove-Kalergi i Otta von Habsburg. Umjesto birokratizirane, nacionalnim trzavicama rascjepkane i prema Rusiji i Sjedinjenim Američkim Državama nesamostalne Europe, trebamo snažnu Europsku uniju koja će biti samostalna politički i ekonomski uopće, a napose energetski i obrambeno, za čim se prijeka potreba pokazala od kada se EU pokazala nepripremljenom na situacije oko sukoba u Ukrajini. Iako je Mediteran oduvijek bio dio europskoga kulturnoga kruga, dugogodišnja ekonomska kriza pokazala je da članice EU nisu uvijek solidarne prema svojim južnim članicama, a stradanja imigranta pri nesigurnome prijelazu preko Sredozemnoga mora pokazuju da se ne znamo ljudski i odlučno postaviti u slučaju ovakva useljavanja. Budimo svjesni da u Europi imamo najveći ljudski kapital u svijetu, kazao je predsjednik Međunarodne PEU. Upozorio je na nedostatan odaziv građana Europe na europske izbore, na porast nacionalizma u Europskoj uniji, na socijalna pitanja koja su se pokazala za financijske i gospodarske krize, i na više načina naglasio da je Europi Paneuropska unija sada potrebna više nego ikada, a to znači ljudi uvjereni u paneuropske ideale i djelatno zauzeti za njih.

Zatim je svoj izvještaj o radu Međunarodne PEU podnio njen glavni tajnik Marco Pons, posebno istaknuvši da je postignuto da su arhivi Richarda von Coudenhove-Kalergi, do nedavno u vlasništvu Sveučilišta u Genfu, od 17. studenoga 2014. postali dostupni javnosti u Archives Cantonales Vaudoises u Lausannei.

Rizničar Međunarodne PEU André Poulain podnio je financijsko izvješće Međunarodne PEU, čije je poslovanje za 2012., 2013. i 2014. potom ocijenio nadzorni odbor (Reinhard Kloucek i Elke Sommer Frisch) urednim i na prihodovnoj i na rashodovnoj strani, uz poneke prijedloge za buduće poslovanje.

Na početku točke izbora predsjednika, Mislav Ježić predložio je da se Alain Terrenoire po treći put izabere za predsjednika Međunarodne PEU jer se iskazao kao uvjereni Paneuropljanin, izvrsni govornik i predsjednik PEU koji je neumorno i predano pratio i prisustvovao svim važnim konferencijama i događanjima svih organizacija PEU. Prijedlog je srdačno podupro Karl von Habsburg. Drugih kandidata nije bilo. Alain Terrenoire izabran je za predsjednika gotovo jednoglasno.

Od šesnaest članova dosadašnjega Predsjedništva pet je članova odustalo od nove kandidature: Walburga Habsburg Douglas, André Poulain, Ingo Friedrich, Andrej Rahten i Marco Pons. Na kraju drugoga radnoga dana svi su sudionici konferencije ustali da pljeskom odaju priznanje dugogodišnjoj članici Švedskoga parlamenta, grofici Walburgi Douglas, rođ. Habsburg-Lothringen, na vrijednu dugogodišnjem radu u Predsjedništvu, najprije kao glavnoj tajnici (za predsjedavanja njena otca Otta von Habsburg Međunarodnom PEU), a potom i prvoj potpredsjednici (za predsjedavanja Alaina Terrenoirea). Prvi dan u prvome izbornome krugu izabrano je u Predsjedništvo apsolutnom većinom (od 170 do najmanje 89 glasova) jedanaest kandidata ovim redom po broju glasova: Karl von Habsburg (Austrija), Carlos Uriarte Sanchez (Španjolska), Mislav Ježić (Hrvatska), Bernd Posselt (Njemačka), Hans Kijas (Njemačka), Anna Záborská (Slovačka), Franjo Topić (BiH), Dirk Voss (Njemačka), Jean-Paul Picaper (Francuska), Julien Vanderbekeen (Belgija) i Andrej Lepavcov (Makedonija). Potom je rad prekinut zbog primanja u Regionalnome vijeću Alsacea. Drugi dan ujutro, između preostalih osam kandidata, nakon što su Stephan grof Bethlen, bivši član predsjedništva Međunarodne PEU iz Mađarske, te još dva kandidata, Dejan Hribar (Slovenija) i Pavo Drlička (Slovačka), povukli svoje kandidature, izabrani su relativnom većinom Laris Gaiser (Slovenija) i Reinhard Kloucek (Austrija) u drugome izbornome krugu. Anna Grünwald (Mađarska), koja je u drugome krugu imala isti broj glasova kao Vojislav Mitić (Srbija), izabrana je u trećem krugu. Time je novo predsjedništvo u odnosu na staro dobilo pet novih članova: Kijas, Picaper, Gaiser, Kloucek i Grünwald. Ostali su neizabrani kandidati bili, navodeći redom po broju glasova: Vojislav Mitić (Srbija), Marjan Švejda (Češka) i Peter Lowe (Švedska). Na sjednici proširenoga predsjedništva za prvu potpredsjednicu izabrana je Anna Záborská, a za tri potpredsjednika, redom: Mislav Ježić, Karl von Habsburg i Dirk Voss. Potom je na prijedlog predsjednika Terrenoirea jednoglasno kooptiran u predsjedništvo Pavo Barišić da bi potom bio, također jednoglasno, izabran za glavnoga tajnika Međunarodne Paneuropske unije. To je veliko priznaje našemu predsjedniku HPEU, a skupa s ponovnim izborom našega počasnoga predsjednika Mislava Ježića za potpredsjednika Međunarodne Paneuropske unije veliko priznanje Hrvatskoj Paneuropskoj uniji. Na koncu je za novoga rizničara Međunarodne PEU izabran Hans Kijas, a u Nadzorni odbor za naredno petogodišnje razdoblje ušli su Elke Sommer Frisch i Antoine Broquet.

Poslije objeda, jednosatno je predavanje održao kao pozvani govornik nekadašnji njemački savezni ministar financija Theo Waigel, inače poznat kao "otac eura", tj. veliki zagovornik zajedničke valute Europske unije i predlagač imena euro. Iako se je Waigel u svojem izlaganju i odgovorima na pitanja poslije njega dotakao brojnih tema, središnja je tema bila povijest i uloga zajedničke europske valute i valutne unije. Naziv euro dogovoren je za buduću zajedničku valutu 1995. kada je istisnuo druge prijedloge po kojima se je zajednička valuta trebala zvati po nekoj rasprostranjenoj povijesnoj valuti Europe, primjerice écu po čuvenu prijedlogu Giscarda d'Estainga i Helmuta Schmidta (stara francuska valuta čiji je talijanski par scudo, a dubrovački škuda) ili franak. Euro pak duguje svoje ime prostomu kraćenju svih prijedloga imena koja su kao složenice imale (prikladno dvosložni) "euro-" za svoj prvi dio (npr. Eurofrank, Eurodollar, Eurokopf) na njihov zajednički dio koji stoga ni nije ništa više nego prvi dio spomenutih pseudosloženica. Postavljen za njemačkoga ministra financija već 1989., Waigel se je iz osobnoga političkoga iskustva mogao prisjetiti koja su previranja narednih godina najprije dovela do utvrđivanja kriterija konvergencija gospodarstava europskih zemalja i do konačnoga uvođenja zajedničkoga eura 1. siječnja 1999. kao obračunskoga sredstva, a 1. siječnja 2002. i kao novčanice. Padom vrijednosti engleske funte i francuskoga franka 1992.-1993. izbila je financijska kriza protiv koje je Njemačka morala uložiti 47 milijardi njemačkih maraka. Da ne bude više valuta u optjecaju i međusobnome trvenju, uveden je euro, no to nije bila nepripremljena i preuranjena odluka jer se je temeljila na dugogodišnjim raspravama o uvođenju zajedničke valute, još od 1960ih. Bilo je nužno donijeti takvu odluku da od 1998.-1999. načelo održivosti postane osnovno načelo financijske politike, da se budući naraštaji ne izlažu novim velikim rizicima od financijskih kriza. Sporazum o stabilnosti i rastu vidi ostvarenje rasta gospodarstva preko strukturnih reforma. No takve reforme nisu nikada popularne, za što je naveden primjer bogate članice kakva je Njemačka gdje su uvođenje eura Helmuth Kohl i Theo Waigel platili gubitkom izbora 1998. Reformni napori koje Grčka s mukom provodi posljednje dvije godine u skladu su s time i zato po Waigelovu sudu mnogo postižu. Uopće se može reći da zajednička valuta jača zajedničku odgovornost za Europu i da samo zahvaljujući zajedničkoj valuti europske zemlje imaju važnu ulogu u svjetskoj valutnoj politici pored američkoga dolara ili kineskoga yuana. Ovdje će odlučnu ulogu u budućnosti imati Kina, kod koje je Amerika zadužena 1900 milijardi dolara i koja povrh toga drži četiri milijarde dolara u deviznim rezervama. Europska je unija doduše principijelno zajednica vrijednosti, a ne valutna zajednica, i to joj daje jedinstvenu povijesnu ulogu. Ona po Waigelu ne treba sačinjavati ni "sjedinjene europske države" (federaciju nalik američkoj) ni savez država slabo povezanih u konfederaciji nego "tvorevinu sui generis" koja se podjednako drži načela supsidijarnosti i načela održivosti i čije se zemlje članice konsolidiraju strukturnim reformama. EU treba jedinstveni gospodarski i socijalni model, različit od američkoga, no ujedno joj je, tvrdi njemački ministar, potrebno i Transatlantsko trgovinsko i investicijsko partnerstvo (TTIP), tj. sporazum o slobodnoj trgovini između EU i SAD-ava, kako bi Europa ojačala svoj položaj u svijetu i podigla standard svojih građana. Europa pak sama mora naći sredinu između opijenosti moću (Machtversessenheit) i zaborava moći (Machtvergessenheit), postati svjesna odgovorne uloge kakvu nije imala posljednjih 150 godina. Povodom stote obljetnice Prvoga svjetskoga rata Waigel se je prisjetio riječi Christophera Clarka koji je na pitanje što je najveća razlika između krize 1914. i 2014. odgovorio: To je Europska unija kao sredstvo za postizanje mira kakvo prije nije postojalo. Kao takva, ona je stoga s pravom, kaže Waigel, zavrijedila Nobelovu nagradu za mir.

Na koncu prvoga radnoga dana sudionici skupštine uživali su prijam u Regionalnome vijeću Alsacea, a na koncu drugoga u dvorani strasbourške Gradske vijećnice gdje je na inicijativu Richarda von Coudenhove-Kalergi 1949. osnovano Vijeće Europe.

U nedjelju ujutro sudionici skupštine okupili su se na misnome slavlju u veličanstvenoj strasbourškoj katedrali, posvećenoj Našoj Gospi, koja se ikonografski redovno prikazuje zaogrnuta plavim plaštem i s krunom od dvanaest zvijezda na glavi (u skladu s Otk 12,1), koliko ih krasi i plavu zastavu Europske unije. U toj gotičkoj katedrali, koja ove godine slavi tisućitu obljetnicu od kada je biskup Werner von Habsburg položio kamen temeljac njenoj prvotnoj prostranoj romaničkoj građevini, kanonik Michel Wackenheim zaželio je dobrodošlicu Paneuropljanima iz svih okupljenih zemalja uz prigodni govor o povijesti i značenju najstarijega pokreta za ujedinjenje Europe.

Tekst napisao: Ljudevit Fran Ježić