Održana tribina „Kršćanstvo Bosne i Hercegovine”
U Hrvatskoj paneuropskoj uniji 23. siječnja 2013. održana je tribina „Kršćanstvo Bosne i Hercegovine” na kojoj je predavač bio prof. dr. sc. Slavko Slišković.
Pozdravnim riječima na početku ovogodišnjeg ciklusa tribina u organizaciji HPEU-a i Kluba znanstvenika Prsten nazočnima se obratio predsjednik HPEU-a prof. dr. sc. Pavo Barišić izrazivši radost zbog interesa članova Udruge Prsten koji pridonosi entuzijazmu u radu i organizaciji tribina te istaknuvši kako će se i ubuduće obrađivati zanimljive i relevantne teme u društvu. Voditelj tribine bio je dr. sc. Vjekoslav Bratić.
Prof. dr. sc. Slavko Slišković pročelnik je Katedre crkvene povijesti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Rođen je 1975. u Doboju, odrastao u župi Lug Brankovići kod Žepča. Studij teologije započeo je 1993. u Zagrebu. Magistrirao je crkvenu povijest na Sveučilištu u Fribourgu u Švicarskoj 2000. Doktorirao je povijest 2005. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2000. zaposlen je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje predaje više kolegija iz crkvene povijesti. Od 2008. do 2012. godine bio je prodekan Fakulteta. Sudjelovao je na više međunarodnih znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu te je autor više znanstvenih i stručnih radova. Član je Hrvatske dominikanske provincije od 1994., a za svećenika je zaređen 2000. u Dubrovniku. Član je i Kluba znanstvenika Udruge bosanskih Hrvata Prsten.
Predavač je u manje od dva sata predavanja uspio iznijeti pregled najvažnijih događaja u crkvenoj povijesti na prostoru BiH u protekla dva tisućljeća: od prvih susreta stanovnika BiH s kršćanstvom u prvim stoljećima njegova postojanja. O tome svjedoče zapisi o mučenicima koji su krvlju posvjedočili pripadnost Crkvi, ostaci sakralnih građevina, sudjelovanje biskupa na crkvenim saborima. Zahvaljujući teškoj pristupačnosti ovih zemalja u 6. i 7. stoljeću starosjedilačko stanovništvo je izbjeglo veliko pustošenje Avara pa su uspjeli sačuvati svoju vjeru. S dolaskom Hrvata stanovništvo se kroatizira, a pokrštavanjem rekristijanizira. Na prostoru BiH nalazilo se sjecište utjecaja i sukoba istočnog i zapadnog kršćanstva. Nakon Bizanta i Franačkog Carstva, svoj utjecaj ostvarivali su i hrvatsko-ugarski kao i srednjovjekovni srpski vladari, a na bosansko-hercegovačku eklezijalnost utječu obje predaje. U želji da izgradi vlastite strukture, kršćanstvo u BiH se susreće s optužbama za krivovjerje.
Crkva bosansko-humskih krstjana sve do danas ostala je relativno nepoznata pojava unutar kršćanstva. Tek u 19. stoljeću nazvana je pogrešno bugumilstvom, a u povijesti je optužena za krivovjerstvo te je bila interpretirana od onodobnih vjerskih, političkih i ideoloških interesnih strana. Crkva bosansko-humskih krstjana zvala se Crkva bosanska. Zetski knez Vukan Nemanjić 1199. prijavio je papi Inocentu III. bana Kulina da s članovima svoje obitelji i deset tisuća podanika štuje heretičku vjeru - Crkvu bosansku, pa je nakon pritisaka, 1203. ban Kulin na Bilinom polju pred papinim izaslanikom svečano priznao privrženost katoličkoj vjeri.
Djelovanje prosjačkih redova dominikanaca i franjevaca ostavilo je velik utjecaj u BiH. Njihov dolazak, inkvizitorsko djelovanje, međusobni sukobi i rad u teškim uvjetima razlikuju se u pristupu do današnjih dana.
U vrijeme Osmanlijskog Carstva katoličanstvo i pravoslavlje doživljavaju preobrazbu stvarajući specifične organizacijske oblike, kao i nove napetosti u međusobnim odnosima. Poveljom – Ahdnamom iz 1463. godine, na zahtjev fra Anđela Zvizdovića, sultan Mehmed II. omogućio je vjersku i imovinsku slobodu djelovanja bosanskim franjevcima. Nakon osnivanja Osmanlijskog Carstva pripadnici drugih vjera nisu prelazili na islam, ali nametnuti brojni porezi i slabiji položaj u društvu stvorili su društvene uvjete za, u početku dobrovoljan, prelazak na islam.
Nadgrobni spomenici – stećci izraz su duhovne i kulturne baštine BiH, ali i okolnih zemalja, a upućuju na srednjovjekovnu fasciniranost smrću koja je tada bila sveprisutna.
Razdoblje komunizma obilježeno je pokušajem stvaranja multikonfesionalne nacije, a od 90-ih godina ratna stradanja mijenjaju sliku kršćanstva na tlu BiH. Kao posljedica ratnih sukoba dolazi do nerazumijevanja i sukoba, kako s "drugima“ tako i unutar katoličkih krugova.
Nakon bogatog i iscrpnog izlaganja razvila se rasprava o budućnosti Crkve na tlu BiH s obzirom na to da je s područja Federacije BiH u vrijeme rata otišlo 35 posto, a s područja Republike Srpske 92 posto katolika. Uništene su brojne crkve i samostani i ubijeno je mnogo svećenika. Razgovaralo se i o odnosu različitih redova, dominikanaca, benediktinaca, franjevaca, isusovaca i njihovu djelovanju danas te o suživotu s drugim vjerama, od kojih je jedna potpuno "novi islam“, nepoznat na ovim prostorima u prošlosti. Kako će se razvijati svi ti odnosi i hoće li se razviti novi suživot pokazat će budućnost. Jedan od problema koji je istaknut u raspravi jest i nestanak katoličke populacije, sve se manje djece rađa, sve više mladih ljudi odlazi iz BiH, ali i iz RH što je veliki izazov za demografsku politiku. Na kraju bi se mogla istaknuti poruka prof. Sliškovića kako je Crkva na području BiH imala mnogo uspona i padova u povijesti. Crkva je najjača kada je na svom „križnom putu“. Svi progoni u prošlosti su je samo jačali, a kada je bila nagrađivana, onda je slabila.