Konferencija „Hrvatska u EU - proširenje Europske unije na jugoistok Europe”

Konferencija „Hrvatska u Europskoj uniji - proširenje Europske unije na jugoistok Europe” održana je od u Puli od 26. do 28. listopada 2012. 

IZJAVA

Mi sudionici međunarodne konferencije Hrvatske Paneuropske unije „Hrvatska u EU – proširenje EU na jugoistok Europe“ iz 13 europskih zemalja

• pozivamo sve zemlje članice Europske unije da ratificiraju pristupni ugovor između Republike Hrvatske i Europske unije, što prije, a najkasnije prije predviđenoga roka za pristupanje u Uniju, 1. srpnja 2013., pošto je Republika Hrvatska do sada prošla najduži, najopsežniji i najteži put pregovora od svih dosadašnjih zemalja kandidata koje su dovršile pregovore.
• pozivamo da se na dobrobit Europske unije nastavi postupak proširenja Europske unije na jugoistok Europe, na zemlje koje još čine prazan prostor na zemljovidu Europske unije: Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Kosovo, Makedoniju, Srbiju i Albaniju. Postupno pristupanje tih zemalja pridonosit će rješavanju političkih i gospodarskih problema u regiji i pomoći gasiti moguća žarišta krize u kojima bi inače mogao izbiti u nepovoljnim okolnostima i neki budući ratni sukob.
• pozivamo Europsku uniju da se tim zemljama otvori perspektiva i da im se pomogne na putu u Europsku uniju, a ne dijele samo opomene – čak i u slučaju kada same ne mogu riješiti probleme koje su im nametnula rješenja međunarodne zajednice, kao što je to dioba Bosne i Hercegovine prema Daytonskome sporazumu.
• pozivamo da se zemljama jugoistočne Europe dopusti pojedinačno ili skupno pridruživanje Europskoj uniji - prema tome što će biti povoljnije - po ispunjavanju uvjeta za pridruživanje da bi proces mogao teći brže i da se regulira procedura po kojoj nove članice neće moći zaustavljati druge kandidate zbog otvorenih bilateralnih pitanja jer bi to inače odužilo proces rješavanja problema.

 

Propovijed Ivana Milovana, biskupa porečkog i pulskog u miru na sv. Misi u Katedrali u Puli 28.10.2012.

Draga braćo i sestre, poštovani prijatelji okupljeni oko velikih vizija!

1. Pulska katedrala, koja nas je danas udomila u ovom svetom slavlju, mogla bi danima pripovijedati svoju bremenitu povijest, jer njezini zidovi, lađe, vrata, tlo, krov, zvonik… pamte mnoga mila i nemila vremena koja su pogađala naš dragi kontinent u posljednja dva tisućljeća. Pamti ovo sveto zdanje i gradnju i razaranja, i blagoslove i progone, i svece i diktatore, i poklike i jauke… I osvrnemo li se na njezinu povijest mogli bismo lako u njoj prepoznati mnoge momente povijesti suvremenoga svijeta. No danas nismo došli ovdje samo sjećati se prošlosti. Kršćanska vjera, naime, nije religija mitova i legendi, koji su se nekoć dogodili a da bismo ih se sada s nostalgijom spominjali. Misno slavlje nije evociranje uspomena. Ono je, naprotiv, uranjanje u otajstvo Kristove muke, smrti i uskrsnuća koje se zbiva sada i ovdje, na ovome oltaru, na putu prema našem uskrsnuću. Zato je kršćanska vjera okrenuta prema budućnosti, zato je kršćanska vjera doista vizionarska, zato je i svaki kršćanin vjernik istinski vizionar.

2. U životu se na različite fenomene, pa tako i na fenomen ujedinjavanja Europe, može različito gledati. Povijest voli kronološki pogled; politika gleda na mnoštvo događaja i ljudi koji stoje u uzajamnoj povezanosti neke strukture; ekonomski pogledi često su zaokupljeni bilancama; umjetnički pogledi, pak, usmjereni su prema nekim meta-razinama postojanja… Nadam se nije pogrešno reći da takvi pristupi naginju više svjetovnim vizijama stvarnosti. Ovdje smo se danas okupili kako bismo pogledu na Europu dali novu dimenziju, a ona je vidljiva očima vjere. U evanđelju koje smo upravo čuli gledanje svjetovnim očima zaustavilo bi se na činjenici da je Isus ozdravio nekog slijepca, čime bi se naš Gospodin svrstao tek u red nekih lokalnih čudotvoraca. No, vjernički pogled ne zaustavlja se na tom površnom sloju. Za njega je možda manje ključan moment samoga slijepčeva ozdravljenja, a važniji moment njegova istinskog obraćenja. Slijepac, nakon što mu je Isus čudesno dao dar vida imao je izbor: mogao je otići u svijet, u potrazi za svime što je tijekom godina propustio vidjeti, doživjeti, iskusiti… mogao je naužiti se svijeta. No on je, progledavši, odlučio slijediti Krista, onoga istoga na kome, znamo, kasnije nije bilo ljepote ni sjaja da se u nj zagledamo. No drugoga puta za njega nije bilo. Dogodilo se, dakle, istinsko obraćenje: od slijepca do sljedbenika. Nije li u temeljima svake kršćanske vizije upravo čovjekovo obraćenje od staroga načina života prema novome, koje vodi prema uskrsnuću? Pogledamo li bolje našu osobnu i društvenu povijest shvatit ćemo: svaki put kad smo plovili na valu vizije koja nije bila utemeljena u Bogu, dolazili smo do ruba propasti. I suprotno, svaki put kad bismo bili Božji suradnici u izgradnji svakodnevice bilo je blagoslovljeno sve što smo činili. Ovo vrijeme traži hitno odgovoriti na pitanje: Oslanjaju li se suvremene vizije budućnosti našega kontinenta i čovjeka koji po njemu hoda na Boga ili se od njega udaljava?

3. Danas bih volio kad bismo dopustili Duhu Svetome da nam na našu stvarnost, pa i ovu europsku, pomogne gledati duhovnim, vjerskim očima. Kad čovjek na svijet i svoju ulogu u njemu počne gledati duhovnim očima mijenja se perspektiva, sve postaje drukčije, dublje, ispunjenije, sve počinje dobivati pravi smisao. Današnje nam evanđelje, stoga, nudi sjajnu metodologiju za vjernički pogled na stvarnost, koja se vidi u komunikaciji slijepca i Isusa. Pritom valja u slijepcu otkrivati ne samo lik čovjeka koji ima fizički problem, već u njemu otkrivati čovjeka koji se odlučio suočiti s daleko težim problemom – duhovnim sljepilom koje blokira čovjeka na njegovu putu spasenja. Što bi se dogodilo ako bismo na našu društvenu, europsku stvarnost primijenili duhovnu metodologiju kakvu nam je izložio sveti pisac?

4. Prvi korak u duhovnoj metodologiji događa se kad se čovjek, poput slijepca iz Evanđelja, suoči s problemom i prizna da on postoji. Naime, živimo u kulturi u kojoj se problemi stavljaju pod tepih, od njih se perfidnim tehnikama odvraća pozornost, a ljudi i čitave strukture zavaravaju se da se može doći do blagostanja a da se pritom oslanja samo na vlastite snage, lobije, interesne skupine, jer Bog im, kažu, ne treba u životu. Kao izlaz traže se kratkoročna rješenja zahvaljujući kojima problemi uglavnom bivaju sve veći. Naš kontinent, koji su kršćanske vrednote stoljećima oblikovale, danas ponekad kao da postaje slijepi prosjak koji životari, a ne živi u dostojanstvu koje mu pripada. Prvi je korak evanđeoske metodologije na putu prema obraćenju, stoga, priznati: treba nam Božje svjetlo. Nisu li se upravo oci Paneuropskoga pokreta okupljali kao sinovi svjetla, znajući da se jedino oko njegove topline mogu sastati europski narodi? U temelju njihove želje za ujedinjenom Europom bila je potraga za Bogom, priznanje da smo bez njega tek kontinent duboko izranjavanih ljudi. Drugi je korak evanđeoske metodologije priznati svoj pravi identitet. U evanđeoskom izvještaju točno se znalo o kojemu je prosjaku riječ: bio je to slijepi Bartimej, sin Timejev. On je, pak, Isusa oslovio imenom i "prezimenom": Isus, sin Davidov. Ne događa li se, draga braćo i sestre, da se u današnjoj kulturi možda teže nego ikad poznaju identiteti ljudi i organizacija? Prečesto se događalo da su oni kojima je u imenu mir, sijali ratove, da su oni koji su se pozivali na stabilnost, širili kaos, da su oni koji su željeli ujedinjavati, razjedinjavali. Zato je važna vjerodostojnost čovjekova imena, razotkrivanje identiteta i djelovanje u skladu s njime. Stoga pogled u povijest Paneuropskoga pokreta pokazuje s koliko su se gorljivosti morali boriti njegovi članovi da očuvaju vrednote svojega imena, u različitim stvarnostima, režimima i ideologijama. Treći korak u metodologiji evanđelja jest glasno zauzimanje za istinu, pogotovo onda kad neki istinu žele ušutkati, a to zauzimanje za istinu zapravo je očitovanje vjere u onoga koji je Put, Istina i Život. »Sine Davidov, smiluj mi se!« - dva je puta prosjak uzviknuo kako bi ga Isus čuo. To nam svjedoči da metodologija obraćenja traži upornost, glasnost i neustrašivost. Isus ga je čuo i na pitanje što želi, slijepac je odgovorio: „Učitelju, da progledam!“ Nažalost, danas se vrlo često glasovi koji bi se zauzimali za opće dobro pretiho čuju, a u različitim rezolucijama, izjavama i očitovanjima ponekad se čini da je opće dobro tek fraza koja se mora pojaviti da bi se zadovoljila forma. Istina se zapravo ne želi čuti, a sve se čini beznadnim ako čovjek ne želi progledati. Koliko je samo puta kroz gotovo devet desetljeća Paneuropskoga pokreta moralo odjeknuti zauzimanje za mir, dostojanstvo, jedinstvo, spas od pogubnih ideologija i totalitarizama nacizma, fašizma i komunizma..., i to u vremenima kad je glasno govoriti bilo iznimno opasno? Oslobođenje od totalitarnoga režima u našoj domovini danas možemo zahvaliti i glasovima koji su se dizali iz redova paneuropskog pokreta, a u tom se kontekstu ne može ne spomenuti ime Otta von Habsburga, glasovitoga prijatelja naše domovine. Dobro je uvijek dolazilo, dakle, po ljudima koji nisu imali problema sa svojim identitetom, osobnim i vjerskim. Četvrti, posljednji korak u evanđeoskoj metodologiji spasenja možda je i najteži: slijediti Krista. Slijepac koji je, progledavši, krenuo za Isusom pokazao je da progledati znači birati: ići za Isusom ili za svijetom. Naš kontinent kroz povijest je mnogo puta progledao zahvaljujući Božjoj milosti, a onda se prečesto događalo da su čovjek i društvo skrenuli s puta vjere. Kad god bi se to dogodilo nastupila bi strašna razdoblja ratova, totalitarnih sustava ili diktature, poput ove relativističke, koje u pitanje dovode baš sve: i čovjekov život, njegov identitet pa i smrt. Ići za Isusom znači pristati i na put koji je trnovit, koji znači biti spreman i na sjetvu u suzama. No nagrada je, čuli smo u starozavjetnim tekstovima, žetva u pjesmi. Molimo danas, stoga, da se današnje suze svih nastojanja plemenitih i dobrih ljudi zauzetih za opće dobro našega društva preliju u konačnici u rijeku radosnicu bolje Europe. Do te rijeke, dakle, vodi put: od priznavanja problema i suočavanja s njim, preko otkrivanja svojega pravog identiteta, poziva upomoć u vjeri te nakraju - slijeđenje Kristova puta. U tome pothvatu imamo uzore!

5. Dopustite mi zaključiti usmjerujući pozornost na lik velikoga hrvatskoga sina, biskupa Jurja Dobrile, o kojemu se ovih dana mnogo govorilo, a u kojemu se sastala čitava metodologija vjerničke vizije na svijet. On je dopustio Duhu Svetomu da po njemu oblikuje viziju koja bi se lako mogla primijeniti ne samo na istarski i hrvatski kontekst, nego i daleko šire. Moglo bi se još mnogo govoriti o prosvjetiteljskom i obnoviteljskom djelovanju biskupa Dobrile, koji je u svojoj viziji uvijek vidio trajnu upućenost čovjeka na Boga i da čovjek svoje dostojanstvo, bio on Talijan, Nijemac, Austrijanac ili Hrvat, uvijek vuče iz činjenice da je stvoren na Božju sliku. U svojoj borbi za dostojanstvo i opstojnost našega naroda biskup Dobrila vodio se kršćanskom metodologijom, a kad bi trebalo odrediti ključ uspjeha njegova djelovanja za opće dobro onda bi se trebalo stalno vraćati sljedećoj misli: "Oče, budi volja tvoja". Ta rečenica ujedno je naziv molitvenika koji je do dana današnjega ostao simbolom ne samo hrvatskoga jezika u Istri i izgrađivanje naše kulture u skladu s voljom Očevom, već i potvrda želje za apsolutnim povjerenjem u Apsolutnoga.

6. Europa danas žeđa za kršćanskim vizionarstvom, a mi danas ovdje svjedočimo da je obraćenje na prepoznavanje volje Očeve najizvrsniji put prema jedinstvu. Ne zato jer bismo bilo kome nametali svoje vrednote već stoga što je u temelju svakoga istinskog jedinstva – ljubav. Neka nam u ljubavi, i po ljubavi Božjoj nakon ove doline suza osvane domovina utjehe, a Ti, vječni Oče, svojom blizinom nagradi sve one koji su svoje živote utkali u nju! Amen.