Govor Mislava Ježića o miru u Europi i svijetu
Počasni predsjednik Hrvatske paneuropske unije i potpredsjednik Međunarodne paneuropske unije akademik Mislav Ježić također je bio govornik na konferenciji „Mir u Europi i svijetu”. Njegov govor donosimo u nastavku.
Mir u Europi i svijetu
Tema mira u Europi i u svijetu koju smo najavili za ovu konferenciju postala je aktualnijom i prečom no što smo možda i pomišljali. Mislili smo na rat u Ukrajini, a sada ga je gotovo zasjenio rat u Izraelu i Palestini. Sukobi na Pacifiku tinjaju. Održavaju se vojne vježbe uz tuđe granice na Zapadu i Istoku. Raste i strah od terorizma.
Rat je stanje u kojem ljudi čine po zakonima svoje zemlje, po naredbi nadređenih i po dužnosti sve one zločine prema drugim ljudima za koje bi u miru bili suđeni na najveće kazne, i to u mjeri koja neizmjerno nadmašuje broj zločina tijekom duga vremena u miru. Tako otprilike Tolstoj na početku trećega dijela Rata i mira moralno karakterizira pojavu rata.
Naravno, nisu svi u sukobima jednako krivi za rat i ne čine svi jednako velike zločine. Nerijetko može biti jasno tko je agresor, a tko žrtva, tko je grabežljivac a tko ugroženi. Ipak, tada često i prije mnogih žrtava pogiba istina. I tada se treba potruditi otkriti i govoriti istinu.
U ratu se počinjaju veliki zločini, ali istina je i da se pokazuju velike vrline: hrabrosti, požrtvovnosti, borbe i brige za druge. Kada je jasno tko je napadač, a tko žrtva, mnogo se više vrlina pokazuje u onih koji su žrtve jer je su za pomoć njima potrebne mnogo veće vrline.
Oni koji su rat nedavno iskusili, a osobito žrtve, poput građana Hrvatske ili Bosne i Hercegovine često kažu (kao prof. Topić) da je bolje deset godina pregovora nego jedan dan rata. No tko rat dugo nije iskusio, ili misli da će se dogoditi drugima a ne njemu, lako bude spreman izazivati ga ako je uvjeren da će u njem pokazati svoju premoć i za sebe osigurati dobit. S druge strane, i onaj koji više nema što izgubiti često će biti spreman na nasilje ako mu se ne ponudi drugi izlaz iz nevolje.
Svijet se brzo mijenja. Dok stručnjaci ekonomisti i politolozi na Zapadu, uključujući i SAD, predviđaju da će morati biti multipolaran, ima moćnih političara koji žele da bude unipolaran. Ako je svjetska trgovačka organizacija štitila tržišno natjecanje dok je to odgovaralo najbogatijima i najmoćnijima, danas se najbogatiji ne osjećaju tako sigurnima i žele sebi osigurati monopol bez tržišnoga natjecanja. Kada se događaju gospodarske krize, pitanje je što se iza njih događa: mnogi propadaju, ali neki se tada najbrže bogate. Dogodi se pandemija, ne znamo odakle ni zašto, ali se može ustanoviti da se neke od najjačih farmaceutskih tvrtka obogate tako da ugroze primat proizvođača nafte ili vojne industrije. Nakon toga iskrsnu natjecanja i sukobi oko izvora i proizvodnje energije. A onda i vojna industrija mora povratiti svoj gospodarski položaj. Pri sve tome za sada financijski kapital drži primat. Naša društva u tim krizama katkad iskušavaju neke mjere sveopćega nadzora koje navikavaju demokratska društva na totalitarne mjere sigurnosti jer sigurnost postaje važnija od slobode.
Kada napetosti među najjačima rastu, nerijetko manje ili slabije zemlje i narodi postaju prve posredničke žrtve pa se preko njih vode ratovi jačih od njih.
Danas se pokreću i velike migracije stanovništva. Razlozi su ratni, politički, gospodarski i klimatski. Upravljanje ili neupravljanje njima postaje nov element omjeravanja snaga. Društvene i kulturne posljedice bit će velike.
U posljednje se vrijeme opet umnažaju ratna žarišta i intenziviraju ratna djelovanja. Što više napetosti rastu, to manje prostora ostaje za uravnotežene sudove ili dobrohotne poteze.
Zahtijeva se svrstavanje bez zadrške. Tko se svrsta postaje meta protivnika, ali tko se ne svrsta bezuvjetno, može postati meta svih strana koje žele okupiti i zbiti svoje redove. Postaje teško zastupati stav koji je u miru razumljiv da cilj ne opravdava sva sredstva. Ako to dođe u pitanje, to je znak moralnoga poraza i prije početka rata.
Vjerojatno je najpogubniji rat rat ljudi protiv prirode koji rađa uz ostalo i klimatske promjene. Od prirodnih katastrofa, dobrim dijelom uzrokovanih od ljudi ili od ljudske nebrige, pogiba možda više ljudi nego od međuljudskih ratova: umiru u gladi zbog nedostatka hrane, u bolestima od endemskih do pandemija, u poplavama, olujama, požarima, porastu temperature, gubitku pitke vode, a porastu razine mora, a, naravno, u arsenal prirode pripadaju i potresi. Ali i mali međuljudski sukobi i ratovi zamagljuju pogled na taj veliki rat koji bi trebalo zaustaviti koliko je moguće ako želimo spasiti život na Zemlji. No kako rat protiv prirode donosi veće dobiti od međuljudskih ratova, istina se o njem još teže saznaje. Pa i ratovi među ljudima najčešće su ratovi za prirodna dobra: zemlju, izvore energije poput nafte, za rudna blaga, izvore vode…
U XX. stoljeću izbila su dva svjetska rata i mnoštvo regionalnih i lokalnih ratova i sukoba. Zbio se je niz krvavih revolucija, od kojih su najpoznatije i s najvećim brojem žrtava bile ruska i kineska, a bilo ih je i u Meksiku, u Latinskoj Americi, u Koreji, Vijetnamu, Kambodži i drugdje. A ni preuzimanje vlasti u bivšoj Jugoslaviji nije bilo razmjerno ništo manje krvavo pa je stoga i raspad te države bio krvav. Ipak, zbila su se u XX. stoljeću i dva velika mirovna procesa: stvaranje Indijske unije, danas Republike Indije, i stvaranje Europske unije.
Da bi se razumio proces stvaranja nezavisne Indije, treba znati da je uz revolucionarne, nazovi-radničke ideologije poput marksizma kojoj je nasilje bilo dopušteno sredstvo, postojala i seljačka ideologija koja je polazila od činjenice da je, kako je 1928. pisao Stjepan Radić u Božićnici, na svijetu (kako je tada bilo) 1 milijarda i 700 milijuna ljudi, a od toga da su 1 milijarda i 500 milijuna seljaci, oko 150 milijuna radnici, 50 milijuna „razna gospoda“, a 10-ak milijuna školovana gospoda. Stoga su seljaci bili oko 88% čovječanstva, i tko je htio dobro za ljude, nije mogao ne poći u svojoj skrbi od seljaštva. Stoga je za Radića bila „glavna nada i spas svega čovječanstva poglavito u onoj milijardi i 500 milijuna seljačtva“. Slično je govorio Mahātmā Gāndhī na otvorenju Hinduskoga sveučilišta u Benaresu 1916. zapanjivši prisutne mahārāje i uzvanike pozivajući ih: „Skinite te dragulje sa sebe i čuvajte ih u pohrani za svoj narod u Indiji!.. Naš spas mogu donesti jedino seljaci. Ni odvjetnici, ni doktori ni bogati zemljoposjednici neće ga ostvariti!“ Obojica, Gāndhī i Radić, bili su nadahnuti Tolstojevom naukom o nenasilju, njegovom mirotvornom seljačkom ideologijom, i nenasilnim su se metodama borili za ljudska prava. Takav mirotvorni seljački pokret u Hrvatskoj je doveo, nakon žrtve Radićeve, do stvaranja Banovine Hrvatske, koju je doduše pomeo vihor Drugoga svjetskoga rata, ali bez koje ne bi bilo današnje države Hrvatske. Nenasilni pokret u Indiji – a ne indijski revolucionari kojih je također bilo – doveo je do osamostaljenja Indije pri čem je Gāndhī pokrenuo stotine milijuna Indijaca, a pomogao izbjeći krvavu revoluciju i stvaranje nasilna totalitarna poretka. Do krvoprolića je došlo tek pri podjeli Indije, ali je i taj kaotični događaj donio i razmjerno i apsolutno mnogo manje žrtava, otprilike 60 do 80 puta manje poginulih, nego krvave revolucije u Rusiji ili Kini. Osamostaljenje i ujedinjenje Indije primjer je mirotvornoga i emancipacijskoga procesa koje je u krvavome svijetu nastojao u najvećoj mogućoj mjeri izbjegavati nasilje. Nije čudo da je primjer Gāndhīa nadahnuo mnoge ljude i mnoge pokrete na Zapadu i na Istoku iako mi o tome mnogo manje znamo nego o krvavim ratovima i revolucijama, kao da nas manje zanima.
Drugi je veliki mirovni proces u XX. stoljeću bio stvaranje Europske unije, počev od zamisli Richarda von Coudenhove-Kalergia iz 1922.-1923. o stvaranju Pan-Europe radi sprječavanje idućega svjetskoga rata, pa do stvaranja Europske zajednice za ugljen i čelik 1951. i do današnje Europske unije od 27 (donedavna 28) članica, koja se i dalje produbljuje i širi. Nije čudo da se za jednoga od otaca Europe Roberta Schumana vodi proces beatifikacije, a i većina drugih otaca Europe bili su članovi Paneuropskoga pokreta i nadahnuti kršćanskim mirotvornim zamislima. I zato je Europska unija i dobila 2012. Nobelovu nagradu za mir. To ne smijemo zaboraviti.
Danas smo suočeni s ruskom agresijom na Ukrajinu i hrabrim otporom Ukrajinaca koji se bore za svoju domovinu i dugo osporavanu neovisnost. No taj je sukob i globalan i ima mnogo posljedica. Neke od njih tiču se promjene izvora energije u europskih i globalnim razmjerima. Neke se tiču svjetske trgovine žitaricama i hranom. Taj je rat uvelike ujedinio zemlje Europske unije, ali pod vodstvom Sjedinjenih Američkih Država koje daju najveću vojnu pomoć Ukrajini i koje su još uvijek Europskoj uniji nužno potrebne i radi vlastite obrane i zaštite jer nema vlastitih primjerenih vojnih snaga. Približio je Rusiju Kini, pa i Sjevernoj Koreji. I time utječe na svjetske odnose snaga. A i navodi Rusiju i na nuklearne pokuse. Ne mogu proricati gdje su granice opasnosti, ali političari nose veliku odgovornost za svoje odluke.
U preustrojavanju svjetskih sila, postala je Sjedinjenim Američkim Državama mnogo važnijom Indija nego što je prije bila, pa je njen premijer Narendra Modi doživio dugotrajne ovacije na sjednici obaju domova američkoga Kongresa kada je pred ljeto govorio o bilateralnim odnosima. Modi je bio i glavni gost Francuske na proslavi 14 srpnja. Je li to nešto čega je postala svjesna jedino Francuska u Europi ili i cijela Europska unija? Ne znam.
Nedavno nas je zatekla teroristička akcija Hamasa u Izraelu i izazvala novo žarište aktivnoga sukoba na Bliskome Istoku, koje je dijelom i zasjenilo rat u Ukrajini. Očito je to sukob s globalnim značenjem. Sjedinjene Američke Države i Europska unija jasno su stale na stajalište da Izrael ima pravo na obranu, ali su i Joe Biden i Charles Michel izjavili da vide kao rješenje ostvarenje države Palestinaca pored države Izrael. Arapske su zemlje, a i druge muslimanske zemlje, sklonije podržati Palestince i u njima se javljaju velike pro-palestinske demonstracije, nerijetko i s oštrim protuizraelskim stavovima. Podijeljenost svijeta očituje se i u našem području. Hrvatska je jednoznačno stala na stranu Izraela, a u Sarajevu su održane snažne pro-palestinske demonstracije. Od Hamasa je stradalo u napadu mnoštvo izraelskih civila, ali i Palestinci su taoci Hamasa koji im služe kao živi štit te stradaju od obiju strana u sukobu. Neću dužiti, ali vjerojatno smo svi svjesni težine političkih i moralnih dilema u tome sukobu. Možda je ipak lakše zauzeti politički stav, nego moralni, što ukazuje na težinu problema.
Za nas je sve, kako kršćane, tako i židove i muslimane, zemlja toga dugotrajnoga sukoba Sveta Zemlja. Moraju li sukobi u njoj biti trajni? Deklarirani kršćani, po novijim statistikama, čine 33% kršćanstva, muslimani 21%, zajedno čine danas većinu čovječanstva. Ne mogu se po brojnosti zanemariti ni hinduisti ni buddhisti ako se gleda na cio svijet. Židovi su razmjerno malobrojni (0,22 %), ali su iznimno znatna, istaknuta i utjecajna vjerska zajednica, a iz hebrejske tradicije potekle su i obje najbrojnije vjerske zajednice na svijetu i njihova se vjera ne može bez nje (bez Biblije, Tore) razumjeti. Katolička se je Crkva otvorila drugim religijama u dijalogu na Drugome vatikanskome koncilu, osobito izjavom Nostra Aetate. Otvaranje dijaloga sa židovima i muslimanima nije bilo lako, a pogotovo s muslimanima, ali je nedavno doneslo iznimno vrijedan plod: Dokument o ljudskome bratstvu za svjetski mir i zajednički život, koji su zajedno 2019. potpisali papa Franjo i veliki imam Al Azhara Ahmad al-Tayyib. Iz mnogih duboko sročenih misli u tome dokumentu, izdvojio bih nekoliko:
Dok priznajemo pozitivne korake koje je naša moderna civilizacija postigla na području znanosti, tehnologije, medicine, industrije i dobrobiti, osobito u razvijenim zemljama, naglašavamo da istovremeno s tim velikim i cijenjenim povijesnim napretkom dolazi do pogoršanja etike (tal. “deterioramento dell’etica”; eng. “moral deterioration”) što utječe na međunarodno djelovanje i slabljenje duhovnih vrijednosti i osjećaja odgovornosti.
Povijest potvrđuje da su vjerski i nacionalni ekstremizam i netolerancija proizveli u svijetu, kako na Zapadu tako i na Istoku, ono što bi se moglo nazvati znakovima “Trećeg svjetskog rata u komadima”, znakove koji su u različitim dijelovima svijeta i u različitim tragičnim uvjetima počeli pokazivati svoje okrutno lice: situacije u kojima se ne zna točno koliko je žrtava, udovica i siročadi. Osim toga, postoje i druga područja koja se pripremaju da postanu poprište novih sukoba u kojima se rađaju napetosti i u kojima se nakupljaju oružja i streljiva, a sve to u globalnom kontekstu zasjenjenim neizvjesnošću, razočaranjem i strahom od budućnosti i pod kontrolom kratkovidnih ekonomskih interesa.
Isto tako odlučno izjavljujemo da religije nikada ne smiju poticati rat, stavove mržnje, neprijateljstvo i ekstremizam, niti pozivati na nasilje ili krvoproliće. Ove tragične stvarnosti posljedica su odstupanja od religijskih učenja. One su rezultat političke manipulacije religijama i tumačenjâ religijskih skupina koje su tijekom povijesti zloupotrebljavali utjecaj vjerskih osjećaja u srcima ljudi kako bi ih naveli da učine nešto što nema nikakve veze s istinom o religiji, a sve kako bi postigli političke i ekonomski ovosvjetske i kratkovidne ciljeve.
Dijalog, razumijevanje, te promicanje kulture tolerancije, prihvaćanja drugoga i mirnog zajedničkog života bitno bi doprinijelo smanjenju mnogih ekonomskih, društvenih, političkih i ekoloških problema koji opterećuju veliki dio čovječanstva.
Dugo se je mogao čekati takav korak od strane predstavnika drugih religija, a nedavno se je pojavio. Vjerski vođe i politički vođe pozvani su da u ovim teškim prilikama novih sukoba i ratova promotre jesu li načela njihova djelovanja u skladu s mirotvornim načelima velikih religija i modernoga humanizma. Može li svjedočenje tih načela i vrijednosti pomoći u današnjem svijetu?