IZLAGANJA S KONFERENCIJE U 2007. GODINI

Međunarodna konferencija HPEU

Europeizacija u kontekstu globalizacije – Hrvatska 2009

Izlaganja na Konferenciji

Pavo Barišić, predsjednik Hrvatske Paneuropske unije - pozdravna riječ

Gerard Bokanowski, glavni tajnik Međunarodne PEU

Mgr. Francisco-Javier Lozano – apostolski nuncij

Neven Pelicarić, pomoćnik ministrice vanjskih poslova i europskih integracija

Prof. dr. sc. Fahrudin Šebić, potpredsjednik Paneuropske unije Bosne i Hercegovine

Martin Trenevski, predsjednik PEU Makedonije, bivši ministar iseljeništva i veleposlanik Republike Makedonije

Mr. sc. Xavit Beqiri, savjetnik predsjednika Kosova

Jean Claude Empereur, potpredsjenik Francuske PEU

Dr. Otto von Habsburg, počasni predsjednik Međunarodne Paneuropske unije

Pavo Barišić, predsjednik Hrvatske Paneuropske unije

Alain Terrenoire, predsjednik Međunarodne PEU

Siniša Grgić, predsjednik Europskog pokreta Hrvatska i predsjednik Europskog doma

Ljiljana Kuhta Jeličić, zamjenica gradonačelnika Zagreba

Vladimir Drobnjak, glavni pregovarač Republike Hrvatske za članstvo u Europskoj uniji

Bernd Posselt, predsjednik Njemačke PEU, zastupnik u Europskom parlamentu

Kolinda Grabar-Kitarović, ministrica vanjskih poslova i europskih integracija

Mislav Ježić, počasni predsjednik Hrvatske Paneuropske unije, potpredsjednik Međunarodne Paneuropske unije

Roger Rossell, predsjednik PEU Andore

Siegbert Alber, bivši predsjednik Njemačke PEU, bivši potpredsjednik Europskoga parlamenta

Stephan grof Bethlen, predsjednik Mađarske PEU, član Predsjedništva Međunarodne PEU

Rainhard Kloucek, član Predsjedništva Međunarodne PEU, tajnik Austrijske PEU

Julien Vanderbeeken, član predsjedništva Međunarodne PEU, tajnik Paneuropske radne grupe u Europskome parlamentu

André Poulin, predsjednik PEU Švicarske

Dr. Vojislav Mitić, predsjednik PEU Srbije

Arian Krasniqi, predsjednik PEU Kosova

Alain Terrenoire, predsjednik Međunarodne Paneuropske unije

Roger Rossell, predsjednik PEU Andore

Neven Šimac, potpredsjednik CEDI Robert Schuman

Mladen Vedriš, bivši potpredsjednik Vlade RH, predstojnik Katedre za ekonomsku politiku na Pravnom Fakultetu Sveučilišta u Zagrebu

Branimir Ježić, Hrvatska radiotelevizija, član HPEU

Andreas Raab, član Izvršnog odbora instituta Ohrid

Hrvoje Kačić, član Hrvatske Paneuropske unije

Marko Veselica, član Hrvatske Paneuropske unije

Dr. Juraj Batelja, rektor Katedrale

PETAK

Vaša Visosti dr. Otto von Habsburg!

Uvažene ekselencije!

Dame i gospodo!

Dragi paneuropski prijatelji!

Osobita mi je čast što Vas mogu pozdraviti u ime Hrvatske Paneuropske unije i zaželjeti srdačnu dobrodošlicu sudionicima konferencije i uvaženim gostima koji su se u znatnom broju okupili iz 12 europskih zemalja.

Ove godine obilježava se značajan jubilej - 50. obljetnica potpisivanja Rimskoga ugovora o osnivanju Europske ekonomske zajednice i Europske zajednice za atomsku energiju, institucionalnih temelja Europske Unije. Jubileji su nam poznati iz židovske tradicije kao godine u kojima su se opraštali dugovi. Prvotno su stari Židovi obilježavali svaku pedesetu godinu kao godinu u kojoj su se otpuštali dugovi, nekretnine su se vraćale prvim vlasnicima, sužnji puštali na slobodu. A od 1300. godine papa Bonifacije VIII. preuzeo je taj običaj u kršćansku tradiciju Europe, dajući u jubilarnoj godini obilnija oproštenja. Otada se svakih sto, zatim pedeset te napokon svakih dvadeset pet godina po kršćanskom kalendaru obilježuje kao jubilej – godina oprosta dugova i grijeha.

Slavimo, dakle, jubilej u kojemu Europska Unija daje oprost dugova svojim dužnicima i temeljem Reformskog ugovora, koji je pripremljen za vrijeme njemačkoga predsjedanja, a usklađen sada u Lisabonu, kreće u novu fazu razvoja. Za Republiku Hrvatsku, koja je u poodmaklom stadiju pregovora za ulazak u Europsku Uniju, važno je da se otvara mogućnost daljnjega proširenja i da postoji izgled, kako smo naznačili u naslovu konferencije, da se to dogodi već 2009. kad se bira novi saziv Europskoga parlamenta.

Slijedeći misaone zasade utemeljitelja Paneurope Coudenhove-Kalergija, koji se zalagao za ideju političkoga paneuropskog ujedinjenje u vidu demokratske zajednice Sjedinjenih Država Europe, želimo iskoristiti jubilej za promišljanje daljnjega razvoja i strateških pravaca europeizacije u suvremenom kontekstu globalizacije. U tom znaku Hrvatska Paneuropska unija organizira ovaj skup posvećen temi koja je bila i na dnevnom redu konferencije Međunarodne PEU prije dva tjedna u Rimu.

1. Europeizacija. Pitanje je ide li europeizacija skupa s globalizacijom. Slažu li se ta dva procesa ili se međusobno isključuju, dopunjuju li se ili poništavaju? Riječ je o dva pojma koja su ponekad izložena velikim kritikama i prigovorima i koja se ne prihvaćaju bez vrijednosnog odmaka pa čak i isključivosti.

Pojam europeizacije mogao bi se opisati kao politički, pravni, gospodarski, društveni i kulturni postupak izgradnje europskoga identiteta koji se odvija nekoliko tisućljeća, a institucionalno se oblikuje na osobit način u posljednjih pola stoljeća povezivanjem europskih država u Uniju. U najširem značenju europeizacija je nastojanje da se 'postane više europskim', svojevrsni učinak europske integracije na politike zemalja članica i jačanje političkih institucija na europskoj razini. Ravnatelj Europskoga istraživačkog središta Keele u Engleskoj Robert Ladrech povezuje pojam europeizacije uz 'rastući postupak preusmjeravanja pravca i oblikovanja politike do stupnja da europska politička i gospodarska dinamika postane dio organizacijske logike nacionalne politike i političkog odlučivanja' (1994, 69).

Nema nikakve sumnje da se sve snažnije izgrađuje zajednička europska politika i autoritet europskih institucija prema nacionalnim vladama, ne samo na gospodarskom i monetarnom području uvođenjem zajedničke monete eura, nego i u drugim sferama Europska Unija postaje globalni igrač sa sve snažnijim tendencijama prema suverenosti.

2. Globalizacija. Poznati njemački teoretičar globalizacije Ulrich Beck usporedio je pokušaj definiranja globalizacije s bezizglednim nastojanjem da se puding prikuje za zid. Unatoč očitoj difuznosti predmeta, pri određenju globalizacije valja poći od procesa povezivanja čovječanstva koji je započeo prije pet stoljeća - Kolumbovim otkrićem Zapadne Indije 1492. i Magellanovom ekspedicijom koja je krenula iz Seville 1519. i vrativši se u kružnom putovanju u istu luku 1522. dokazala kako je zemlja globus. Proteklih pet stoljeća povezivanja i premrežavanja globusa trgovačkim i ratnim brodovljem, tehnikom i industrijom, znanošću i komunikacijama, satelitima i internetom, globalnim koncernima i međunarodnim organizacijama pokazalo je samo različne oblike, lica i naličja globalizacije.

U novije doba kao proces nadilaženja državnih granica globalizacija je dobila snažan zamah urušavanjem blokovske podjele svijeta, razvojem globalnih tržišnih principa i usavršavanjem komunikacijskih tehnologija. Kapitalistički se sustav pokazao nadmoćnim u globalnom širenju tržišnoga gospodarstva i prelaženju granica. Zoran je primjer, koji se često navodi, glasovita 'macdonaldizacija' globusa, uvođenje jednakog oblika prehrane i restorana diljem svijet. U tom kontekstu moderna je globalizacija tržišnim zakonima gospodarstva podredila druge sfere ljudskoga djelovanja kao što su politika, religija ili umjetnost. Aktualna se globalizacija odnosi na rastuću globalnu povezanost i integraciju u gospodarskoj, društvenoj, tehnološkoj, kulturnoj, političkoj i ekološkoj sferi.

Američki je gospodarski znanstvenik Lester Brown suvremenu globalizaciju sažeo u jednom aforizmu koji glasi: Nekoć se običavalo kazati da Sunce nikad ne zalazi iznad Britanskoga Imperija. Danas pak ono zalazi iznad Britanskoga Imperija, ali ne zalazi iznad svjetskih carstava velikih globalnih koncerna kao što je IBM, Unilever, Volkswagen i Hitachi.

Izgradnja globalnoga tržišta i svjetskoga društva pokazuje fenomen urušavanja suverenosti nacionalnih država i u nekim elementima uvodi odvajanje tržišne ekonomije od moralnih pravila i institucionaliziranih sveza društva. Globalizacija je pokretanje snaga svjetskog tržišta i ekonomsko slabljenje država pa se pokazala kratkovidnom prema negospodarskim sferama ljudskoga djelovanja, reducirajući zbiljnost na gospodarsku dimenziju, odnosno na pojednostavljeno rečeno, slobodan odabir mjesta maksimiranja dobiti.

Benjamin R. Barber (r. 1939), američki politički teoretičar koji je postao poznat svojom uspješnicom Jihad vs. McWorld: How Globalism and Tribalism Are Reshaping the World (1996) ukazao je na pogibelj koju sa sobom nosi podivljali trend nekontrolirane globalizacije tvrdnjom: „Kapitalizam je tigar pun snage koji se može iskoristiti za oživljavanje gospodarstva, ali samo ako njegove snage kontroliraju državne i političke institucije. Globalizacija je ispustila ovog tigra iz kaveza i oslobodila ‘divlji’ kapitalizam, koji je, kao i oslobođeni tigar, počeo pokazivati svoje sklonosti divlje zvijeri.“

Globalizacija nas stavlja pred odluku - jesmo li za ili protiv. Oni koji su za smatraju da time zagovaraju širenje slobodnoga tržišta protiv svakoga oblika državne intervencije. Protiv globalizacije pojednostavljeno bi se moglo reći da ona uz sve svoje prednosti otvara velike potrese i rupe u društvu. Nekritični zagovaratelji globalizacije posve se pouzdaju u slobodu tržišta i zanemaruju institucionalni državni okvir koji ga omogućuje. O tome svjedoči poznata anegdota prema kojoj zagovornici globalizacije kazuju kako državu i politiku treba posve izbaciti iz igre i sve prepustiti jednostavnoj logici tržišta:

Pitanje: “Koliko ekonomista treba da bi se promijenila jedna žarulja?”

Odgovor: „Ne treba nijedan. Ako je država pusti na miru, ona će se sama promijeniti.“

Očito je ipak kako ta karikirana logika ‘nevidljive ruke’ svjetskoga tržišta ne samo da ne funkcionira nego često nosi velike žrtve sa sobom. Europske su države, po mojemu sudu, predugo čekale i previše toga propustile puštajući razmah negativnih učinaka globalizacije na vlastiti socijalni sustav i mnoge su se žrtve već našle u socijalnoj mreži. Zato je potrebno preokrenuti logiku i ne tražiti novac da bi se samo održavao životni standard ugroženih društvenih skupina, jer to je zadaća koja se pogotovu na dulji rok ne može ispuniti. Politika u europskim državama i na razini Europske Unije treba iznaći prave odgovore i zaštititi vlastite građane i njihovo blagostanje. Uostalom, znamo od Aristotela kako je to glavna zadaća politike i polisa, osigurati dobar život svojim građanima. Ako zaštite povijesne tečevine pravne i socijalne države u Europi pred divljim izazovom globalizacije, onda će i drugi dijelovi svijeta koji to nisu imali slijediti taj europski primjer i model, a ne obratno.

3. Europski odgovor na globalizaciju. Europeizacija u smislu jačanja europskoga političkoga, gospodarskoga i kulturnoga identiteta može se u tom smislu promatrati kao primjeren odgovor u četiri osnovna elementa koja karakteriziraju globalizaciju: povećan opseg međunarodne trgovine, porast inozemnih investicija, veće značenje globalno djelujućih koncerna i napokon smanjenje značenja nacionalne države. Posljednji element može se upotrijebiti kao argument u raspravi s euroskepticima u Hrvatskoj i drugim zemljama. Nacionalna je država u globalizacijskom procesu ionako izgubila značenje kakvo je imala primjerice u 19. stoljeću. Pojam suverenosti promijenio je svoje značenje. Nema više suverenih država koje mogu potpuno neovisno djelovati o svjetskim organizacijama i zatvoriti se od tržišta. Takvi bastioni krute suverenosti pokušavaju se održati samo u Sjevernoj Koreji, Kubi i sličnim tvorevinama koje djeluju kao dinosauri, stvorenja iz nekog drugog vremena. Zato prenošenje dijela suverenosti europskih država na zajedničke institucije Europske Unije nije zapravo njihovo slabljenje nego jačanje i bolja zaštita vlastitih interesa i probitka građana nego što bi to mogle učiniti samostalno.

Prvi panel u večerašnjem programu konferencije, na kojemu će sudjelovati predstavnici iz Hrvatske, Makedonije, Bosne i Hercegovine, Kosova i Francuske, uvest će nas u problematiku i iskustva vezana uz procese europeizacije i globalizacije u zemljama Jugoistoka Europe. Premda su zemlje i narodi iz tog dijela Europe tek dostigli elemente državne suverenosti, a neki nisu ni ta pitanja razriješili, nalaze se pred velikim izazovom kako se nositi s globalizacijskim procesom. Europeizacija se čini pravi put rješenja toga kako se zvalo u 19. stoljeću 'Istočnoga pitanja', a sada bismo ga mogli nazvati 'Jugoistočnim pitanjem' Europe.

Zauzmimo se stoga, dragi paneuropski prijatelji, za što brži ulazak svih zemalja ove regije u Europu. Neka Republika Hrvatska kao 28. članica krene u konvoju prva 2009. u EU, a neka se proces završi, kako je Paneuropska Unija usvojila u sarajevskoj rezoluciji - 2014. na stotu obljetnicu početka urušavanja Europe koja je tada bila predvodnica svjetske politike.

Nakon Rima, Sarajeva, Prištine gdje su mnogi od Vas bili prisutni, te Pariza u kojem sam prisustvovao izboru novog predsjednika, veliko je zadovoljstvo što Vas sve mogu pozdraviti i družiti se s Vama tijekom našeg godišnjeg susreta u Zagrebu. Sljedeći će se opći izbori održati za mjesec dana. Iskoristit ću ovu prigodu da naglasim europski rezultat, bilancu, bilance, kako kažemo na francuskom. To su, evo, neke riječi koje su i same globalne ili globalizirane. Sabor je izglasao ukupno pedeset i pet europskih zakona, a pedeset i dva zakona stupaju na snagu. Oni na neki način demonstriraju spremnost i želju jedne nacije da se pridruži europskoj obitelji. Gospodin Ivo Sanader, premijer Republike Hrvatske, za to je uvelike zaslužan. On i ja postajemo sve bolji prijatelji, redovito se viđamo u Bruxellesu, Strasbourgu, u Vijeću ministara i drugim prilikama.

Za mene je ovo također prilika da na neki način zamijenim predsjednika Alaina Terrenoirea i naglasim kako smo mi, Pan-Europljani, s našim učinkovitim članovima Europskog parlamenta, osobito ističem gospodina Bernda Posselta koji je doista jako aktivan i ustrajno radi na našoj stvari, doista vrlo aktivni na procesima integracije jugoistočne Europe. To je najvažniji politički prioritet agende Paneuropske Unije, jedan važan i inkluzivan proces koji predstavlja nastavak objedinjavanja našeg kontinenta i nastavak politike koju zagovara naš počasni predsjednik, ne posustajući u tome ni načas. Radi se, naravno, o počasnom građaninu Sarajeva, dr. Ottu von Habsburgu. Mi smo stoga na prvoj crti bojišnice zagovaranja Hrvatske kao sljedeće članice Europske Unije.

Hrvatska je sada iznenada uznapredovala na svom putu integracije. Već je otvoren velik broj poglavlja u pregovorima i vjerujemo da će se taj proces otvaranja i zatvaranja poglavlja nastaviti i u sljedećim mjesecima. Uvjereni smo da ćete uspjeti vlastitom zaslugom, vlastitim naporima i mi vas u tome svim srcem podržavamo, kao što je i Europski parlament izglasao u svojoj Rezoluciji 26. travnja 2007. Nadamo se da će ugovor o pristupanju Hrvatske Europskoj Uniji biti potpisan prije sljedećeg saziva Europskog parlamenta. To je stvarnost. Što smo time rekli? Koja je naša želja? Kako se Vi toga sjećate, gospodine predsjedniče, mi želimo da među našim članovima Europskog parlamenta sljedećeg saziva budu i naši kolege, prijatelji iz Hrvatske. To je ono što želimo, to je ono što nam je potrebno i što ćemo podržati. Međutim, valja ostati realan. To je „dnevni red“, da tako kažemo, Paneuropske Unije. Na Vijeću Europe i u drugim tijelima potrebno je snažno lobirati kako bi se taj cilj ostvario. Nije lako, ali vjerujemo da ćemo u tome uspjeti.

Budući da je jedna od tema naše konferencije globalizacija, rekao bih da je to misao o kojoj ponekad razmišljamo u smislu proširenja Europe. Jasno je također da je, ukoliko želimo iskoristiti prednosti globalizacije i prednosti europske potpore, iznimno važan novi reformski ugovor koji je usvojen. Potpora će biti uvjetovana nekom vrstom regionalne samoorganizacije. Upoznati smo s problemima. Gospodin predsjednik Ježić o njima je već govorio. Naposljetku, morali bismo razmisliti o činjenici da svi akteri moraju igrati istu utakmicu po istim pravilima. Ovdje ću se odvažno obratiti i mojim srpskim prijateljima. Mi moramo vjerovati da je Srbija doista odlučna i predana europskim načelima, te da je spremna igrati utakmicu posebnog povezivanja, odnosno ugovora, čak i ako budu suočeni s izborom o kojem Holbrooke govori: Europa ili Kosovo. Vi znate koliki su bili naši napori u zagovaranju Kosova, pružajući potporu našem paneuropskom prijatelju predsjedniku Seidiju i njegovoj politici, te drugim prijateljima s Kosova. Naša će zadaća biti pripremanje svih građana te regije za taj izbor i otvaranje rasprave o tom problemu. To je osobito važno za druge zemlje. Hrvatska je već odmakla na putu pridruživanja Europi, no budući da su s nama prijatelji iz Srbije želim to spomenuti i potaknuti ih na ovu raspravu, jer ćemo jednog dana svi biti građani Europske Unije.

Kao ključ globalizacijskog procesa pred nama je glavna uloga Paneuropske Unije za stabilnost jugoistoka Europe. Kad ćemo na budućim konferencijama promišljati ove probleme, važno je promisliti i o pitanju povratka Rusije na Balkan o kojem je govorio predsjednik Putin. Moramo promišljati činjenicu da Rusija sada svoj interes možda ne vidi u rješavanju problema Kosova, već u zadržavanju tog pitanja neriješenim. Institut za sigurnosne studije u kojem su aktivni brojni političari i stručnjaci ističe kako je cilj Rusije povratak na međunarodnu scenu i stjecanje komparativne prednosti u odnosu na Europsku Uniju i na Balkan. Nadalje, iskorištavanje podjela unutar Europske Unije i među njenim državama članicama, kao i podjela između Europske Unije i Sjedinjenih Država. Ovo su neke moje misli u vezi s temom globalizacije. Naravno, imat ćemo priliku čuti mišljenje brojnih stručnjaka, članova parlamenta, kako hrvatskog, tako i Europskog. S obzirom na moju ulogu uvodničara ovog skupa, želio sam samo naznačiti neke pravce kojima bi naša rasprava mogla krenuti. Dao sam sve od sebe kako bih uspješno odradio svoju ulogu, zahvaljujem organizatorima i predsjedniku.

Ekscelencijo, dame i gospodo, dragi prijatelji,

Velika mi je radost i izuzetna čast i zadovoljstvo što mogu danas biti među vama i uputiti srdačan pozdrav svima ovdje nazočnima. Nažalost ne govorim najbolje hrvatski jezik pa mi dozvolite da vam se obratim na engleskom jeziku. Prije svega zahvaljujem profesoru Barišiću i prisutnim članovima Paneuropske unije na pozivu da prisustvujem na ovoj konferenciji u svojstvu predstavnika Svete Stolice. Kada su se vaše ideje pojavile i postale stvarnost 1923. to je već bila naznaka da su vaši prethodnici bili pioniri zamisli, odnosno pojmu europskog ujedinjenja, a to je nedvojbene velika vrijednost za Europske unije. Kako reče profesor Barišić, činjenica je da Paneuropska unija najvažnijima drži vrijednosti koje su istodobno i kršćanske vrijednosti, to znači da katolička Crkva, Sveta Stolica, Sveti Otac, jesu i uvijek će biti uz vas i uz vaše ciljeve. Ovaj sastanak i konferencija u Hrvatskoj su za sve velika čast, kako za vas Hrvate, tako i za sve nas koji živimo u ovoj prekrasnoj zemlji. Istodobno, mi se moramo dokazati kao dobri gosti i zadovoljiti jednu međunarodnu razinu. Činjenicu da ste vi među prvima zagovarali i promicali europske vrijednosti svih naroda u Europi, u skladu s njihovim identitetom, bez odricanja od ijednog elementa bogatstva koje čini taj europski identitet, dopuštam vam da budete glavni protagonisti u takvoj stvarnosti kakva je danas, a koju nazivamo Europskom unijom. Kao što je glavni tajnik rekao i zadovoljan sam što to mogu ponoviti, vaša organizacija, vi kao prijatelji Hrvatske, spremni ste pomoći Hrvatskoj u njezinom približavanju EU. Sveta Stolica, kao što je to vama dobro poznato, čvrsto podržava Hrvatsku i njezino punopravno članstvo u EU jer Hrvatska jest dio Europe i europske obitelji. Hrvatska je nesumnjivo, to ponavljam radi naših prijatelja iz drugih zemalja, dio Europe i mora biti potpuno integrirana u gospodarskom i društvenom smislu jer, dragi prijatelji, biti ćemo obogaćeni pristupanjem Hrvatske kao države i njenog naroda u sastav država EU. Vi prijatelji koji ste došli izvana dopustite da vam kažem da je ovo vrlo posebna zemlja. Ovdje sam već 4 godine, a dugi niz godina iz osobnih razloga pratim Crkvu u Hrvatskoj. Imao sam se priliku uvjeriti da je Hrvatska posebna zemlja s bogatom i dugom tradicijom. Još od vremena Rimskog carstva Hrvatska je bila u prvim redovima europske zajednice i to je ostala kroz cijelu svoju povijest. Identitet ove zemlje, kulturno gledajući, je doista vrlo jasan. U ne tako davnoj prošlosti kada je sačinjavala dio Jugoslavenske federacije, bila je samo jedan dio te zajednice koja se zvala Jugoslavija, ali je uvijek zadržala i isticala se svojim specifičnim vrijednostima. Svima su one bile poznate, osobito mislim na kršćanske vrijednosti. Ako kažemo da se u Hrvatskoj 87% stanovništva izjašnjava katolicima, to je čista statistika, ali ako kažemo da Hrvatska ima najveći postotak ljudi koji redovito nedjeljom pohađaju svetu misu i da Crkva u Hrvatskoj prednjači u broju duhovnih zvanja u Katoličkoj Crkvi, to su činjenice koje govore same za sebe. Još vas želim podsjetiti, dragi prijatelji, da kada hrvatski građani razmišljaju o sebi i kada o sebi govore drugima, kao jedna od bitnih karakteristika njihova identiteta jest katolicizam, pripadnost kršćanstvu odnosno Katoličkoj Crkvi. Kao kršćani i kao katolici, Hrvati su bili sposobni i uspjeli su prevladati i preživjeti jednu vrlo tragičnu sudbinu, odnosno rat kao činjenicu koje smo se svi mi odrekli, kao i naši srpski prijatelji. U zaključku htio bih vam zaželjeti mnogo uspjeha u radu ove konferencije, kao i u vašim uvjerenjima kada je riječ o paneuropskoj stvari, paneuropskim ciljevima, o vašoj potpori Hrvatskoj u njezinom pridruživanju Europskoj uniji i u kršćanskim vrijednostima koje pokreću sve vas. Vrlo lijepa i hvale vrijedna uloga koja mi je pripala, jest i mogućnost pozdraviti među nama nazočnog dr. Otta von Habsburga i izraziti našu zahvalnost Bogu što nam se pružila prigoda upoznati osobu poput njega. Njegova nazočnost u Zagrebu na ovom važnom susretu veliko je zadovoljstvo za sve nas i značajna potpora Paneuropskoj uniji i kršćanskim vrijednostima koje ona zastupa.

U ovom trenutku tim od oko 2000 ljudi dnevno radi na projektu priključivanja Hrvatske Europskoj uniji, odnosno, na procesu pregovora sa Europskom unijom. U istoj fazi približavanja Slovenije, Mađarske ili Slovačke Uniji, broj ljudi koji su radili na tom projektu bio je znatno manji, a ovaj veliki broj vam navodim u uvodnoj rečenici kako bih ilustrirao jednu bitnu činjenicu – a to je da su pristupni pregovori Republike Hrvatske s Europskom Unijom najzahtjevniji i najteži do sada.

Razloga za to ima nekoliko, a jedan od glavnih je negativno iskustvo Komisije koja se na nekih način opekla dajući nekim od zemalja petog kruga proširenja zeleno svijetlo za ulazak u punopravno članstvo prije nego što su te zemlje u potpunosti ispunile tražene kriterije, odnosno prije nego što su dokazale da su spremne provoditi i duh i slovo acquisa. Iz toga razloga Europska unija se želi osigurati od situacije da u članstvo uđe zemlja koja nije potpuno spremna za članstvo pa je uveden institut mjerila, odnosno dodatnih specifičnih uvjeta za otvaranje i/ili zatvaranje pregovora po pojedinim poglavljima.

Hrvatski pregovori dodatno su opterećeni i usporeni uvođenjem mjerila (ili benchmark-a), ali će oni dugoročno pridonijeti puno bezbolnijem ulasku u punopravno članstvo te puno kvalitetnijem integriranju Hrvatske u Uniju, od trenutka samog ulaska. Također, iako nismo jedina zemlja kandidat, zbog specifičnih uvjeta mi u ovim pregovorima nemamo druge zemlje s kojima bismo mogli uspoređivati iskustva ili ojačavati poziciju vis-a-vis Bruxellesa. Dodatnu otegotnu okolnost predstavlja i činjenica da se u hrvatskom slučaju pregovara o nekoliko poglavlja u isto vrijeme, što znači da se isti tim ljudi bavi s nekoliko stvari u isto vrijeme – što, priznat ćete – nije lako i dodatno otežava cijeli proces.

Naravno, do sada je hrvatske pregovore kočio još jedan tehničko-pravni detalj – koji je ujedno i najbolje simbolizirao zamor javnog mnijenja Unije proširenjem, a koji je na sreću u međuvremenu uklonjen – a to je bio propast Ustava i samim time razumijevanje u širokoj javnosti da se Unija ne može širiti na više od 27 zemalja članica. Ova prepreka je prevladana prošli tjedan kad je usuglašen tekst Reformskog ugovora koji sada i izrijekom dopušta daljnji rast i širenje Unije, a njegovim usvajanjem svako pitanje o budućem uključivanju Hrvatske u EU postaje izlišno.

Prije nego vas provedem ukratko kroz same pregovore, želim naglasiti kako smo ipak zadovoljni brzinom pregovora, u dodatno usloženim uvjetima u kojima pregovaramo te s obzirom na objektivne okolnosti u kojima se nalazi Europska unija. Naš pregovarački tim, kao i cjelokupna državna uprava koja ga podržava, zaslužuju svaku pohvalu.

U procesu pregovora RH i EU trenutno su otvoreni pregovori u 14 poglavlja, a od njih je 2 privremeno zatvoreno, a za ostalih 12 smo dobili mjerila za zatvaranje. Do kraja portugalskog predsjedništva nadamo se otvoriti još 5 poglavlja, a privremeno zatvoriti jedno. Ako nastavimo sadašnjom dinamikom možemo postići cilj i do 2009. završiti pregovore, a time bi omogućili i da Europski parlament još u ovom sazivu da svoj pristanak na naš ugovor o pristupanju.

Što to znači za ostatak regije Jugoistočne Europe? Vijesti su neupitno dobre. Nakon usvajanja teksta Reformskog ugovora, nema više institucionalno-ugovornih prepreka za daljnje širenje Unije. Istovremeno, uspjeh Hrvatske jamči uspjeh svima koji se odluče na teške i zahtjevne reforme jer ih EU čeka s punopravnim članstvom. Hrvatsko iskustvo, koliko god bilo naporno s naše strane, biti će od velike koristi svim zemljama koje slijede iza nas.

Ali da krenemo i korak dalje i zapitamo se što to znači za europeizaciju u kontekstu globalizacije – što je i tema vaše konferencije? Hrvatski uspjeh i primitak u punopravno članstvo Europske unije znači i najavu kraja rješavanja jednog velikog neriješenog pitanja europskog identiteta i najavu zatvaranja, odnosno popunjavanja crne rupe Europe s europskim vrijednostima i standardima. Europeizacija, u ovom kontekstu, znači jednostavno uvođenje tih vrijednosti i standarda, i poboljšanja svekolike kakvoće prostora koji bivaju europeizirani.

Svaka '-eizacija' podrazumijeva zajedničke standarde, tako da se u ovom slučaju može govoriti o onom što je najbolje i onom što je zajedničko svim Europljanima. Osim samog duha Europe, sve to 'dobro' stoji izrečeno i zapisano i na brojnim stranicama acquisa, pa se europeiziramo i samim procesom harmonizacije s acquisom, odnosno ujednačavanjem svih zakona, vrijednosti, a i načina života s onim najboljim što Europa pozna.

Zajednički standardi također predmnijevaju – u pravilu - svođenje na zajednički nazivnik - a to je ujedno i rezultat procesa donošenja odluka koji se zasniva na konsenzusu - pa u tom smislu europeizacija ne znači nešto strano, neuhvatljivo i nametnuto – već nešto što je upravo suprotno – ono što je zajedničko, relevantno, blisko i nameće se samo po sebi. Europeizacija znači postajanje onim što je 400 milijuna Europljana odlučilo da je najbolje za sve nas skupa.

Što takva europeizacija znači u kontekstu globalizacije? Globalizacija je složen proces koji se često definira iz kulturološke, gospodarske ili političke perspektive. Kao rezultat globalizacije imamo nastavak gospodarskog rasta, povećanje životnog standarda i kupovne moći, bolju komunikacijsku uvezanost i slobodniju trgovinu no ikad do sada. Ipak, ta ista globalizacija je, baš zbog svoje otvorene komunikacije, stvorila i očekivanja iznad realnih mogućnosti te, time, i frustriranost kod onih sudionika procesa koji misle da nisu dovoljno dobro prošli u njemu, odnosno, koji misle da je djelovanje globalizacije po njih negativno ili čak pogubno.

Iskazano na slikovit način, iako danas globalizacija - niveliranjem terena na kojem se igra - omogućuje svakome da postigne uspjeh (potrebno se samo sjetiti ruralne Irske i Finske koje su danas gospodarski divovi), globalizacija isto tako onima koji nisu spremni ili sposobni emulirati obrasce uspjeha donosi sliku uspjeha izravno u dnevnu sobu putem modernih medija, te time kontrast postaje još veći od njegovih realnih dimenzija – a time i frustracije i osjećaj nepravde.

Europeizacija i globalizacija su paralelni procesi koji se međusobno nadopunjavaju, sukobljavaju i dijelom anuliraju. Potpuno otvorena utrka s jasnim pravilima koja vrijede za sve, kakvo je i tržište EU, a sve više i globalno tržište pod utjecajem globalizacije, mora biti zastrašujuća za male i slabe igrače koji na nju nisu navikli. Stoga je priprema u manjem klubu od koristi za sudjelovanje u većem, te je europeizacija– u gospodarskom smislu – između ostalog i dobra priprema za obranu od negativnih elemenata globalizacije.

Globalizacija, kao takva, već je puno puta isticano, ima svojih negativnih strana. Možda je jedna od najvećih upravo komodifikacija svih vrijednosti, uključujući i kulturnih, što rezultira nestankom malog i slabog, koliko god dragocjeno to bilo. Gospodarskim rječnikom govoreći, koncentracijom poslova, odnosno nestankom malih igrača, postiže se učinkovitost zakona brojeva, ali se gubi različitost. Nastavljajući istim rječnikom, umjesto slobodnog tržišta, globalizacija prijeti oligopolima, i na kraju možda i monopolima, a to je nešto štetno u gospodarskom smislu, a posebno razarajuće ako se isti princip primjeni na domenu kulture i etničke i nacionalne različitosti. Europska unija, odnosno europeizacija je upravo brana protiv toga.

Kao zajednica koja je osnovana s ciljem izgradnje zajedničkog tržišta ali i zajednice zaštite vrednota koje na sami vrh stavljaju ljudske i nacionalne slobode, te zaštitu kulturnog nasljeđa, utemeljivači Unije htjeli su pod svaku cijenu ukloniti razloge koji bi mogli dovesti do izbijanja novog rata u Europi. Iz priloženog vidimo da su to i postigli i danas takva bojazan, za zemlje koje su integrirane u Uniju, ne postoji. Razvoj zasnovan na stalnoj evoluciji koja isključuje radikalne promjene i uzima u obzir svaki pa i najmanji glas, uklanja mogućnost revolucionarnih mijena, ratova i sukoba – svega onoga što je toliko puta zadesilo naš kontinent, i onoga čega se mi u Hrvatskoj i te kako dobro sjećamo.

Europska unija stoga, europeizacijom, upravo nudi zaštitu od negativnosti i ekstremnih nuspojava globalizacije. Unija kao takva štiti članice i svakoga unutra od onog lošeg, dok istovremeno snaži kompetitivnost gospodarstva prema van, podupire zaštitu kulture i zaštitu etničke i nacionalne raznolikosti, te na kraju, što je također vrlo važno, kao veliki blok i i sama donekle uvjetuje samu globalizaciju.

Da se ponovo vratimo na naše krajeve. Unutar Europske unije prevladava uvjerenje kako je Jugoistočna Europa u konačnici sastavni dio Unije, te, iako se vode rasprave o tome koje bi mogle biti granice EU, nitko ne dovodi u pitanje budućnost europskog jugoistoka. Na neki način, umjesto o proširenju, u slučaju Jugoistočne Europe više se može govoriti o konsolidaciji EU, pokrivanjem i popunjavanjem područja unutar Unije i između zemalja članica, nego o njenom proširenju prema van.

Kao što sam spomenuo, usvajanjem Reformskog ugovora, vrata Unije ostaju otvorena i to bi trebalo ojačati sve reformski usmjerene vlade u regiji i ohrabriti ih u njihovu nastavku rada. A to je ono gdje inicijativa za proširenje i odgovornost za dinamiku proširenja ponovo prelazi na kandidate i potencijalne kandidate jer je na njima da odrade taj - najteži dio posla. Naravno, iako ovdje govorimo o regiji Jugoistočne Europe, mi govorimo o zasebnim suverenim i neovisnim zemljama od kojih će svaka sama za sebe odlučiti o tome koliko brzo i kojim smjerom krenuti. Hrvatska, sa svoje strane, podržava ideju o istinski ujedinjenoj Europi, koja ne može biti potpuna bez prostora između Jadrana i Crnog mora integriranog u EU.

Integracija u EU je ono što želimo za sebe, ali i za sve druge oko nas jer Uniju doživljavamo kao istinski klub zemalja visokih civilizacijskih vrijednosti, gospodarskog rasta, sigurnosti i – što je najvažnije – zonu slobodnu od sukoba i ratova. Mi smo na našem putu prema Uniji koristili savjete drugih zemalja koji su nam bili od pomoći, a svoje iskustvo smo spremni podijeliti s onima koji ga trebaju. Jednom riječju, Hrvatska nastavlja igrati svoju stabilizirajuću ulogu u regiji i širenjem blagotvornog utjecaja EU.

Uvjeti za ulazak u Europsku Uniju su vrlo visoki - ali su jasniji no ikad - samo ih treba ispuniti. Hrvatska to čini, i na tom putu dobro napreduje. Pomoći ćemo i drugima kako bi nam se u Uniji pridružili.

Preuzvišeni Nadbiskupe, Vaša ekselencijo, dragi prijatelji Paneuropske unije, dame i gospodo, poštovani predsjedniče!

Obratit ću vam se kao jedan od aktivista Paneuropske Unije Bosne i Hercegovine koja je u drugom desetljeću svoga rada. Našim velikim angažmanom i odgovornim aktivnostima nastojimo dati svoj doprinos približavanju Bosne i Hercegovine europskoj zajednici naroda, država i kultura. Koliko je taj naš rad značajan svjedoče mnogi ovdje prisutni. Za ilustraciju onima koji nisu bili prisutni navodim paneuropski skup koji je prije kratkog vremena održan u Sarajevu. Na njemu su, pored uvaženih gostiju Paneuropske unije iz većine članica Paneuropske unije Europe, naši gosti i aktivni sudionici bili i pripadnici tri značajne strukture koje danas, u jednom mukotrpnom traženju rješenja mnogih problema Bosne i Hercegovine, daju svoj značajni doprinos. Među njima je bio najviši predstavnik jedne vjerske zajednice u liku uzoritog kardinala Vinka Puljića. Također je prisustvovao i jedan predstavnik najvišeg političkog organa Bosne i Hercegovine, član predsjedništva, dr. Haris Silajdžić. Spomenimo i visokog predstavnika, gospodina Lajčaka. Na temu o kojoj smo mi razgovarali, kao inicijatori i organizatori, odazvala su nam se tri tako značajna predstavnika, da tako kažem, tri strukture koje danas daju svoj doprinos u navedenom mukotrpnom traženju rješenja za mnoge probleme u Bosni i Hercegovini, o kojima nemam namjeru večeras govoriti. Želio sam samo reći kako je ugled paneuropske ideje i paneuropske organizacije u Bosni i Hercegovini takav da su se te tri osobe koje sam spomenuo pored mnogih ostalih, ne samo odazvale našem skupu, nego dali i vrlo aktivan doprinos čije tragove mi imamo i koje možemo staviti na raspolaganje u pogledu njihova učešća na našoj konferenciji.

Tom je prilikom jedna ideja bila vrlo dragocjena, a oko toga je otvorena i debata koja se tiče našeg večerašnjeg razgovora. To je bila debata oko jednog, da se tako izrazim, možda i semantičkog problema koji je povezan s cijelom ovom „operacijom“ koja se događa u Europi, odnosu Europske Unije prema ovom dijelu svijeta. Riječ je o raspravi oko termina „zapadni Balkan“. Kolege koje su tom prilikom prisustvovale sjećaju se da smo mi tim povodom, nadam se, jednom zauvijek prestali upotrebljavati ovaj termin koji nas je svojim sadržajem mnogo opterećivao u međusobnim odnosima i distancirao nas od mnogih naprednih dijelova Europe i svijeta, jer je počeo, u izvjesnom smislu, asocirati na zapadni Balkan, divlji zapad i mnoge druge asocijacije koje bi se iz toga mogle izvesti.

Što se tiče naše današnje teme, iz pozicije ove tri odrednice: globalizacije, Europske Unije odnosno europeizacije i ovog jugoistočnog dijela Europe, potrebno je naglasiti kako svaki od tih pojmova ima svijetlu stranu, ali i onu drugu koja nas neprekidno upozorava da upravo te strane ovih procesa bolje sagledavamo i nalazimo prave odnose prema tome. Ako je riječ o globalizaciji, to je u priličnoj mjeri u svjetskoj literaturi, pa i u žargonu kompromitiran termin, pojam i sadržaj. Međutim, svi smo svjedoci, ne samo svjedoci nego i aktivni korisnici mnogih vrlo pozitivnih efekata globalizacije. Kad govorimo o tome i kad ti „valovi globalizacije“ dospijevaju i do naših obala, potrebno je voditi računa i o njima, ali isto tako upozoriti i na one aspekte globalizacije za koje ne bismo željeli da nam se vraćaju na način kao što se oni odvijaju u svijetu. Jedan od bitnih efekata jest, kao što je poznato, rast svjetskog siromaštva. Ako malo sagledamo podatke i efekte globalizacije, vidjet ćemo da jedna petina stanovništva u zemlji koja živi s visokim dohotkom raspolaže sa skoro devedeset posto svjetskog bruto proizvoda. Ta ista petina raspolaže s osamdeset i dva posto svjetskih izvoznih tržišta, šezdeset i osam posto stranih direktnih investicija, i tako dalje. Ne bismo željeli, kad govorimo o globalizaciji i kad smo svjesni njenih pozitivnih efekata i uživamo u njima, istovremeno ne upozoriti na to.

S druge strane, kad je u pitanju Europske Unija koju mi na neki način pratimo i koju sa svim našim aktivnostima uzimamo u mnogim aspektima kao uzor, danas smo za ovom govornicom i u ovoj dvorani upozoreni i na drugu stranu procesa europske integracije. Naime, u mnogim se slučajevima Europska Unija doživljava kao jedan primarno ekonomski entitet. Ona, po našem mišljenju, isto toliko treba raditi i na kulturnoj i socijalnoj integraciji kako bi se i u ovim područjima smanjilo siromaštvo. U dva nam je navrata ovdje večeras skrenuta pažnja i na socijalne aspekte djelovanja Europske Unije u njenom dosadašnjem radu. Konačno, ovaj treći aspekt koji se odnosi na naš jugoistočni dio Europe. Kao što je i moj prethodnik govorio, moram spomenuti sve poteškoće kroz koje prolazi ovaj dio svijeta, koji je posljedica mnogih povijesnih i političkih, da se tako izrazim „nanosa“, koji su ovaj prostor zapljuskivali s mnogih strana. Isto tako, moramo afirmirati vrijednosti jugoistočne Europe, jer kad bismo malo osvježili naše pamćenje u ovome povijesnom aspektu, sigurno je da bismo našli ogromne dokaze i doprinose činjenici da jugoistočna Europa, bez obzira na nedavne aktualne teškoće i probleme, u mnogim svojim oblicima i pojavnim manifestacijama zaista pripada Europi. Želio sam, stoga, u ovom kratkom izlaganju ukazati na, s jedne strane pozitivne aspekte svih ovih procesa o kojima večeras razgovaramo, ali isto tako smatram da bismo trebali sagledati i ono što su ti procesi u svojim dosadašnjim izdanjima pokazali kao upozorenje, te naglasiti da o njima trebamo voditi računa.

Na putu Bosne i Hercegovine prema Europskoj Uniji, nama su potpuno jasni osnovni kriteriji Europske Unije i mi ih postepeno razvijamo u smislu stabilnih institucija koje garantiraju demokraciju, pluralizam, vladavinu prava, uspostavu tržišne ekonomije koja funkcionira i koja može izdržati konkurenciju i na unutarnjem i na vanjskom planu, te sposobnost preuzimanja prava i obveza koje proizlaze iz članstva. U tom pogledu mi posvećeno radimo i mogu reći da nećemo skršenih ruku čekati, niti čekamo neki neposredniji korak prema Europskoj Uniji. Mi postavljamo sebi pitanje zašto i prije ulaska u Europsku Uniju Bosanci i Hercegovci ne bi živjeli bolje nego što žive danas? Konačno bih želio našim ljubaznim domaćinima, kojima i ovom prilikom zahvaljujemo na pozivu i na svim dragim susretima koje ostvarujemo i danas i sutra i prekosutra, čestitati na izboru u ovo visoko tijelo Ujedinjenih Naroda. I Bosna i Hercegovina imala je u tom pogledu svoj doprinos. Imamo još jednu želju, da uskoro uspješno prođu i izbori u demokratskoj Hrvatskoj, a da vlada, bez obzira koja bude izabrana, u što skorijem trajanju svog mandata uvede Republiku Hrvatsku u Europsku Uniju. Hvala Vam lijepa.

Poštovano predsjedništvo, gospodine glavni tajniče, eminencijo, dragi paneuropski prijatelji, dame i gospodo!

Zadovoljstvo mi je što se mogu obratiti na dobrom hrvatskom jeziku i ispred Paneuropske unije Makedonije prenijeti naše iskrene pozdrave. Svoje obraćanje započeo bih izrazima iskrenih čestitki Hrvatskoj povodom nedavnog izbora za nestalnu članicu Vijeća sigurnosti UN-a. Smatramo da je to ogroman uspjeh za hrvatsku državu, politiku i diplomaciju i tome se iskreno radujemo. Ujedno to doživljavamo kao svoj uspjeh, budući da je Hrvatska predstavnik naše regije u cjelini, tako da još jedanput čestitamo. Taj je izbor u trenutku kada je glavni tajnik Vijeća sigurnosti Makedonac, to je jedna zanimljiva slučajnost koja još više daje šlag ovome izboru.

Današnja konferencija HPEU događa se u iznimno značajnom, možda i povijesnom razdoblju za Hrvatsku. To je razdoblje o kome je maločas govorio predstavnik Ministarstva vanjskih poslova, u tijeku su pregovori o punopravnom članstvu u Europskoj uniji, a na sreću za Makedoniju, to je i razdoblje u kojem obje zemlje, kao i Albanija, idućeg proljeća očekuju pozivnicu za punopravno članstvo u NATO savezu. Što se Hrvatske tiče, nemamo nikakvih dvojbi da će poziv biti upućen, a ako Bog da, biti će upućen i nama. S obzirom da smo zajedno u Jadranskoj grupi, ideja je da zajedno pristupimo NATO-u, za nas je malo kompliciranija situacija jer se susrećemo s nekim apsurdnim problemima kao ime države, ali ovom prilikom neću govoriti o tom problemu, koji je za nas vrlo velik jer komplicira stvari ne samo nama nego i ostalim članicama NATO saveza, a bojimo se da će se to manifestirati i na početku naših pregovora za članstvo u EU.

Makedonija je sporazum o suradnji s EU potpisala upravo ovdje, u Zagrebu, 2000. godine. 2005. dobili smo poziv za članstvo ali ne i datum za početak pregovora. Nadamo se da će datum biti ponuđen tijekom 2008. godine i da ćemo početi pregovore s EU. U tom smislu nadamo se dobroj suradnji s Vladom RH i Odjelom za europske integracije. Mislim da je to bitno, jer ne moramo ponavljati greške koje su već napravljene ili možemo imati koristi od onoga što je vaše pozitivno iskustvo.

Što se tiče europeizacije, koja je jedna od tema ove konferencije, mi u Makedoniji ovaj problem doživljavamo u smislu unapređivanja regionalne suradnje. To je za nas apsolutni prioritet i u tom smislu ulažemo velike napore da izgradimo što bolje odnose sa svim našim susjedima, iako iskustva iz bliže i dalje povijesti nisu baš najsretnija. Suočavamo se s realnošću i prije svega nudimo politiku otvorenih granica, regionalne suradnje, regionalnog povezivanja. U tom smislu spomenuo bih konkretan projekt horizontalnog željezničkog povezivanja Italije, Albanije, Makedonije, Bugarske i dalje prema Turskoj, a s gornje strane prema Ukrajini i Moldaviji. To je značajan projekt, za koji je zainteresirana i EU, nadamo se da će za nekoliko godina biti realiziran. Također se radi na povezivanju plinovoda, kako bi mogli povezati mjesta sa Skopjem, a nastojimo da se to proširi prema Kosovu i da se produži prema Albaniji. Preko tih konkretnih projekata nastojimo unaprijediti suradnju, a time kontakte i razumijevanje između zemalja u regiji.

Paneuropska unija nije politička organizacija, ali svi smo manje-više politički opredijeljeni ljudi. Prema tome dopustite mi da budem malo otvoreniji prema odnosu EU prema nama. Mislim da taj odnos nije sasvim fer u odnosu na neke aspekte koji se tiču naše kandidature. Dominiraju politički umjesto realnih stavova o kriterijima. Neka ne bude grijeh, preuzimam odgovornost, ali mislim da je takav bio slučaj i u odnosu na Hrvatsku, znamo što su vam radili kada je bio slučaj Gotovina, ili u cjelini, smatram da je Hrvatska spremnija od nekih starih članica unije, a ne samo od članica koje su pristupile u protekla dva kruga. To je moj osobni stav. U našem, kao i u Hrvatskom slučaju, ima previše politike u određenim situacijama, nego što su u pitanju standardi. Znamo što se dogodilo kod posljednjeg proširenja, čini mi se da su norme i standardi ipak bili stavljeni sa strane, a politika je bila dominantna u odlučivanju tko će se postati punopravnom članicom EU. To su dvostruki standardi o kojima otvoreno govore mnogi u Europi, čuli smo to i u našoj konferenciji u Ohridu.

Javno mnijenje u Makedoniji radikalno se mijenja. Ankete su pokazale da je 90% anketiranih građana Makedonije za članstvo u NATO, ali je sve manji postotak onih koji su za članstvo u EU. Postoji određeno razočaranje, ali nadamo se da će se to tijekom vremena promijeniti. U smislu tendencije "Europeizacija regija", mogu vam reći da ovaj termin nije baš popularan kod nas jer u nekom žargonu ipak ima negativno značenje. Mi jesmo Europa, to nitko ne može osporiti, a s druge strane, često ističem na našim skupovima, mnoge vrijednosti koje su danas temelj Europe ušle su u Europu preko naše regije, kao što su kršćanstvo koje je temelj europske civilizacije i kulture ili rimsko pravo, koje je kodificirano upravo u našoj regiji. To je jedna povijesna dimenzija, ali u smislu ovih vrijednosti o kojima je maloprije bila riječ, dobro je da se prisutnost EU intenzivira u regiji. Ono je intenzivno, ali mislim da na tome treba još više raditi upravo širenjem svijesti o kriterijima i u smislu pomoći onima koji rade na njihovoj popularizaciji.

Glavni je tajnik spomenuo Kosovo, stoga koristim priliku da ukratko iznesem stav Makedonije koji je kristalno jasan. Imamo odličnu suradnju s kosovskom vladom, premijerom gospodinom Cekuom. S druge strane, Makedonija je uvijek bila vrata za Kosovo u smislu opskrbljivanja namirnicama i ostalim potrepštinama za život tako da sam uvjeren kako s naše strane činimo maksimum kako bi pomogli ljudima na Kosovu da se što prije stabiliziraju i da normalno rade za svoju budućnost. Stav je makedonske Vlade oko kosovskog pitanja da makedonska Vlada i država u cjelini podržava plan Marttija Ahtisaarija. Također i ideju o pregovorima između Prištine i Beograda uz pomoć Trojke. Mi bismo htjeli da se u interesu regije status Kosova što prije riješi. To će biti najbolje za Kosovo i za regiju u cjelini. U tom smislu moram biti dosljedan i iskren, za nas postoji jedno hipotetičko pitanje sigurnosti granica Kosova, Makedonije, južne Srbije i regije u cjelini. Imali smo gorko iskustvo u prošlosti i htjeli bismo znati tko će biti garant stabilnosti u regiji, hoće li to biti NATO, Amerikanci, snage EU ili netko četvrti. Htjeli bismo da se na to pitanje koncentrira i međunarodna zajednica, kako bi mi mogli svu energiju koju imamo usmjeriti na ekonomski i sveukupni razvoj, umjesto da se bavimo nekim apsolutno nepotrebnim problemima.

Što se tiče globalizacije, ta je ideja stara najmanje stotinu godina. Naš poznati revolucionar, Goce Delčev, vjerujem da ste svi čuli za njega, još je 1903. izgovorio misao: "Ja razumijem svijet kao jedno polje za kulturni napredak". Ovo bi moglo evoluirati i u gospodarski napredak i suradnju na ostalim poljima. Mi smo mala zemlja i ne možemo biti veliki faktor, ali su valovi globalizacije neupitno prisutni, kao što su Internet ili Coca-Cola koja je bila spominjana, tako da nismo po strani tih procesa. Držimo do onoga što je Mislav prethodno spomenuo, da se ne gubi identitet, ono što je kulturna i ostala baština Makedonije. Iako smo mala zemlja smatram da smo dosta pridonijeli i u prošlosti i u novijem razdoblju. Nastojat ćemo davati svoj prinos u širenju komunikacija, suradnje, razumijevanja vrijednosti koje nas povezuju. S time bih završio, hvala još jednom na mogućnosti da vam se obratim i puno uspjeha.

Poštovani predsjedniče, dame i gospodo, pokušati ću svoj tekst čitati na lijepom hrvatskom jeziku.

Identitet, globalizam i europeizam – jedno kosovsko viđenje

1.Bitka za identitet

Je li to samo iracionalno uznemirenje ili istina koja se ne može lako progutati, strah malih zemalja za njihov ugrožen identitet od burnog utjecaja velikih kultura? Naspram ovog, ne toliko retoričkog pitanja, danas se nitko ne može odnositi indiferentno, a ponajmanje to mogu zemlje jugoistočne Europe koje imaju pretenzije postati dio europske zajednice dok se istovremeno očajno bore za očuvanje svog kulturnog i nacionalnog identiteta. Kulture manjih nacija tradicionalno su podvrgnute stalnom utjecaju kultura velikih.

To nepisano pravilo od početka naše civilizacije provlači se kroz sva vremena i sredine. Sadašnja nepredvidljiva dostignuća informacijske tehnologije umanjila su svijet, jer za par minuta možemo saznati o događajima iz najzabačenijih dijelova globusa. Ovim ritmom dopiru i u male zemlje trendovi koji karakteriziraju scenu velikih, naročito u dijelu koji se naziva svijet komercijalne umjetnosti; maratonske telenovele, elektronička pop-muzika i druga ostvarenja svakodnevnog kiča, preko noći se uvoze za bagatelnu cijenu, često i besplatno putem interneta ili neovlaštenog umnožavanja CD-a koji preplavljuju tržišta kozmičkom brzinom.

Stoga nije neumjesna briga za nacionalne kulture naspram ubrzanog isprepletanja i stapanja takozvanih sitnih kultura u jednu globalnu kulturu koja se u najvećem dijelu zasniva upravo na pravilima velikih političkih, ekonomskih i kulturnih sila. Sada nikome nije tajna da kultura svake nacije u svemu nije ono što je jučer bila i to ne samo zbog onog što nazivamo evolucijom, jer nitko više ne zna kakva će biti njena sutrašnjica. Koliko će uspjeti male zemlje koje ovise od nadmoćnosti velikih zemalja, koje nameću nepisana pravila po svojim mjerilima, sačuvati svoje specifične odlike kojima se razlikuju od drugih u kaosu i šarenilu raznoraznih kultura i trendova koji htjeli ili ne, plivaju u hitrom, grabljivom stilu u takozvani globalizam? Teško se može bilo što pretpostaviti, mada šutljivo svi trebamo priznati da će u tom kulturnom recipročnom prihvaćanju i pružanju, male zemlje biti najveći uvoznici. To se događa ne zato jer male zemlje nemaju što pružati drugim zemljama kulturom, nego zato jer se nameću trendovi koje diktiraju jači. Jednostavno će se jedna kultura vremenom prilagoditi globalnoj kulturi.

Nepobitno je da će u ovome aspektu sutrašnji svijet biti siromašniji, jednostavniji, uniformniji, iako će on istovremeno biti i pragmatičniji i komotniji. Tako da se naša svakodnevnica nema što više zatvarati samo u unutrašnje probleme, jer je teško biti indiferentan naspram svega onoga što se zbiva u drugom svijetu. Međutim, neindiferentno držanje pretpostavlja pozicioniranje. Oscar Wilde poručio je da neindiferentni možemo biti samo za stvari koje nas ne zanimaju, koje nas ne dotiču. U carstvu dinamike našeg vremena odjekuje iluzorno nezainteresirano držanje prema sveopćim problemima kojima se suočava čovječanstvo, kao što su ratovi i neriješeni sukobi svugdje po svijetu, prijetnje međunarodnog terorizma, antagonizmi o abortusu, opasnost od HIV/AIDS-a, globalnog zatopljenja i tako dalje.

2. Tragika samozatvaranja

Proces globalizacije u području kulture nezaobilazan je, ali kao što je Mario Vargas Llosa naveo u eseju "Kultura slobode", najveće bi zlo bilo ukoliko bismo pokušali našu nacionalnu kulturu očuvati primjenjujući metode totalitarnih režima, kao što se nažalost dogodilo prije pola stoljeća kod većine bivših komunističkih zemalja, te kao što se događa i danas u više zemalja sa totalitarnim režimom.

Strah od otvaranja prema drugima, ponajviše prema zapadnim kulturama, mnoge je zemlje doveo do zlokobnoga samo-zatvaranja u svojim ljušturama. Ovo samo-zatvaranje, razumije se, bilo je mnogo tragičnije po nacionalne kulture tih zemalja nego vanjski utjecaj. Jednom riječju, nijedan kulturni imperijalizam ne može biti štetniji za jedan kulturni identitet od samo-zatvaranja i izolacije unutar nacionalnih ili državnih granica. Stoga je svako tako nastojanje osuđeno na propast, jer očuvanje kulturnog identiteta s takvim iracionalnim metodama samoizolacije u svoje nacionalne ljušture samo vodi do jednog samo-žderanja tog identiteta.

Samo-zatvaranje možda podrazumijeva očuvanje tradicije, koja nas razlikuje, ali ona istovremeno podrazumijeva stagnaciju na nivou gdje smo je zatekli. Druga, također bolna varijanta podrazumijeva kretanje u civilizirani svijet i brisanje, nestajanje jednog osjetljivog dijela našeg identiteta.

3. Europeizam viđen iz perspektive moje zemlje

Zapadna Europa, makar deklarativno, namjerava ukinuti granice za zemlje Balkana te ukinuti i druge barijere koje onemogućavaju normalnu komunikaciju i potrebno upoznavanje između nacija, kultura i različitih tradicija što skupa čine jedan interesantan mozaik. Nestajanje tehničkih prepreka kao što je zatvaranje administrativnih granica, nametnuti sistem viza za građane zemalja ne-članice Europske zajednice, ne samo da bi pomogao nego bi i ubrzao nepovratni proces razgradnje prepreka između zemalja zapadne i istočne Europe. Ti su razdori pola vijeka hranjeni fizičkom i ideološkom podjelom kontinenta još od kraja drugog svjetskog rata pa do rušenja berlinskog zida, stoga je i logično da se ne mogu ukinuti preko noći. Ali razdori su počeli nestajati jer su plodovi duševnog preporoda naroda bivšeg istočnog bloka neosporni. Neke zemlje toga bloka su se već učlanile u Europsku zajednicu, druge su na putu tog učlanjenja dok preostali dio zemalja koje su još daleko od željenog cilja užurbano rade na ispunjenju uvjeta za članstvo u Europskoj zajednici.

Međutim, nemogućnost normalnog kretanja ljudi u oba pravca odgađa za budući čas ujedinjenje svih zemalja Europe u jedinstvenu strukturu. Sloboda je kretanja jedno od zlatnih pravila demokracije, ali začudo nekim zemljama koje sanjaju biti dio deklariranog jedinstva, sama Europska zajednica nameće teški režim viza i drugih birokratskih smetnji. Čovjek ne može ne pomisliti da Balkan živi kao geto. Ovo je jedan paradoks sui generis. Tko je građanin Kosova ima čast ovo doživljavati u dvostrukom omjeru. Dok na Kosovo može ući i iz njega izaći tko god i kada želi, nalik na dvorište svog ognjišta, njegovi su stanovnici takoreći zatvoreni u karantenu, tako da bez viznog režima mogu ići samo u tri susjedne zemlje: Makedoniju, Albaniju i Crnu Goru. Preostali svijet za njih je i nadalje zabranjena zona.

Poštovani sudionici ove konferencije, kao što znate Kosovo je bio rijedak primjer međunarodnog angažmana za spašavanje jednog naroda od genocidnog zločinstva. SAD, Europska zajednice i druge demokratske zemlje svijeta intervenirale su na Kosovu protiv režima Slobodana Miloševića, ne protiv naroda nego režima, protiv Miloševićeve mašinerije i ponukani humanim idejama spašavanja albanskoga naroda Kosova od totalnog istrjebljenja i deportacije. Osam godina od te veličanstvene intervencije, Kosovo još uvijek nema svoj jasan status. Tako da se njeni građani, bez obzira na vjeru i narodnost, u mnogim zemljama nastavljaju tretirati kao ljudi s neke druge planete. Naravno da mi nastavljamo vjerovati u fundamentalne vrijednosti humanizma i zapadnoeuropske civilizacije. Stoga smo uvjereni da ćemo povrh raznoraznih barijera koje nam se podmeću, ubrzo biti slobodni i vladati sami svojom kućom uspostavljajući normalne recipročne odnose sa ostalim zemljama svijeta. Regionalne zemlje, zasebno i Hrvatska, mogu pomoći našim legitimnim aspiracijama i zbog svog iskustva također.

Za sam kraj, sama ideja o zajedništvu ispod europskog krova neće imati nikakvog smisla dok u sred srca Europe bude naroda kojem se ne priznaje pravo da sam odlučuje o svojoj sudbini i budućnosti. Hvala vam na pažnji.

Kad me prije nekoliko trenutaka gospodin predsjednik zamolio da održim kratak govor večeras, mogu reći da ste mi ukazali veliku čast, a istovremeno mogu reći da mi u Francuskoj puno razmišljamo o temi koju ste izabrali za večerašnji panel, a to je: Europeizacija-jugoistok Europe. Imajući priliku slušati govore cijelo poslijepodne, primijetio sam da postoji jedna linija koja se proteže kroz sve te govore, a to je linija solidarnosti. Jasno je da Europa znači puno stvari. To je jedna ekonomska zajednica, kulturna zajednica različitih vrijednosti, ali prvenstveno je to prostor solidarnosti, prostor koji svi mi želimo još više osnažiti, a istodobno pokazati solidarnost prema ostatku svijeta, ostatku cijele planete Zemlje. Zato prvenstveno moramo pokazati tu solidarnost unutar i van europskih granica, ona mora biti vjerodostojna i mi smo uvjereni da će ta Europa biti moćna, neovisna i suverena.

Jako me dirnuo govor koji je gospodin Barišić održao početkom današnjeg zasjedanja i zato bih se htio nadovezati na njegove ideje svojim razmišljanjima. Kako bi Europa uistinu mogla biti solidarna, moćna, neovisna i suverena, nužna su tri elementa o kojima moramo stalno razmišljati. Prvo, ona mora moći iznaći konsenzus o pitanjima teritorija, naroda i kulture. Također, a to bi bila druga točka, Europa mora biti u mogućnosti iznaći svoju geopolitičku koncepciju svijeta unutar same globalizacije. Konačno, sami Europljani trebali bi iznaći jedan koncept suvereniteta koji bi bio prilagođen s jedne strane globalizaciji, s druge strane solidarnosti.

Što se tiče prve točke, odnosno konsenzusa ova tri elementa, teritorija, primjerice, smatram da ga ne smijemo zatvoriti, ali ga trebamo odrediti. Sad je vrijeme da ga odredimo, jer ulazak jugoistoka Europe, južnoga Balkana, bit će jedan od zadnjih elemenata konačnog kreiranja europskih granica. To ne znači da možda, za neko određeno vrijeme, neke druge zemlje također neće moći ući u naš prostor u vidu ekonomskih, partnerskih, kulturnih i drugih odnosa, ali Europa treba vidjeti točno koji je njezin teritorij. Ona to danas ne vidi, to je danas jedan veliki psihološki hendikep. Španjolci vide svoj teritorij, Francuzi vide svoj heksagon, ali Europljani u svojoj cjelini ne vide svoj teritorij.

Moja druga primjedba jest, da bi mogli vidjeti taj teritorij, oni ga moraju izraditi i zato je vrlo važno da se razviju velike infrastrukture transporta, bilo cestovne ili željezničke. Prvenstveno kad govorim o željezničkim, tu bi trebali biti suvremeni vlakovi velikih brzina. To je vrlo važno pitanje. Moja sljedeća opaska jest da bi trebalo doći do jedne europske percepcije europskog naroda. Već danas ovdje je vidljivo da mi svi pripadamo jednom narodu, jednom velikom narodu. Ne samo da smo povezani ekonomski i prostorno, već je to narod koji je vrlo jasno određen. Ulaskom jugoistoka Europe to je još dodatno osnaženo, a Europljani, svejedno, misle da toga nisu dovoljno svjesni. Već postoji jedna, mogli bismo tako reći, otežana nit same globalizacije i moramo svakako staviti naglasak na edukaciju i kulturu. No, svaka medalja ima i svoje naličje, a to je da bez obzira koji su naši geografski položaji i koje je naše podrijetlo, svi mi unutar Europe imamo jedan stari narod, što znači da će za određeno vrijeme trećina Europljana imati šezdeset godina. Mislim da bismo o tome trebali voditi računa, jer je upravo unutar ovog cijelog procesa globalizacije to vrlo bitna točka. Situacija je vrlo alarmantna, jer ne samo da mi starimo, nego u Europi ne proizvodimo nove generacije, što znači da se Europljani moraju već od sada pripremati na posebnu budućnost ukoliko žele zadržati demografsku, kulturnu i ekonomsku ravnotežu kojoj teže. Stoga, svi zajedno moramo vrlo brzo staviti naglasak na obiteljsku politiku, jer za četrdeset godina europska će ekonomija, na neki način, nestati. Ako usporedimo situaciju s afričkim kontinentom, sa zemljama Magreba odnosno sjeverne Afrike, moramo uz svu produktivnost i inovativnost Europe također voditi računa o tome da naša europska populacija koja postaje sve starija, radi na tim novim generacijama.

Sljedeće moje razmišljanje, kada govorimo o konsenzusu, jest da Europljani trebaju biti svjesni svoje kulture, naći korijene svoje kulture, kršćanske korijene, kao što je to Nadvojvoda von Habsburg primijetio u jednom svom iznimnom članku koji su objavili svi svjetski mediji. Jer istina je da su europski korijeni također korijeni naše budućnosti, a ako govorimo o znanstvenoj kulturi, o tehnološkoj kulturi, Europa se nalazi u vrlo delikatnoj situaciji u određenim područjima. Sada možda i nemamo vremena navesti sva područja u kojima je situacija dosta kritična. Već 2000. u Lisabonu je naglašeno kako tri posto svog proračuna Europa treba potrošiti na inovacije, na pitanja novih tehnologija. Ako danas pogledamo situaciju u Rusiji i Kini, vidjet ćemo da je njihov proračunski postotak mnogo viši od tri posto. Za Sjedinjene Države, to je postotak od šest do sedam posto. Slično je i u Kini. Mislim da itekako treba voditi računa o tom problemu. Svi bismo mi ovdje trebali djelovati vrlo brzo, trebali bismo pokazati snažnu volju kako bi mobilizirali mlade generacije koje bi trebale dati novi horizont našim europskim prostorima. Sve vam ovo govorim ne zbog toga što sam pesimist, dapače. Ne treba staviti znak jednakosti između lucidnosti i pesimizma, samo bih vas želio upozoriti.

Nadalje, želio bih nešto dodati o globalizaciji o kojoj smo govorili. Europljani trebaju imati geopolitičku percepciju svijeta, geopolitičku percepciju globalizacije. To je itekako važno, jer kada govorimo o europskom prostoru, treba vidjeti koju ulogu igra i koje mjesto zauzima u procesu globalizacije o kojem smo danas čuli u svakom govoru. To je proces koji unosi određenu nestabilnost. Globalizacija zasigurno nije nešto što samo donosi mir, sreću. Ona donosi i veliku kompetitivnost, žestoku borbu, vrlo snažne tenzije između bogatih i siromašnih. Možemo reći da više od polovice svjetskog stanovništva gladuje. Budući da Europljani žele biti solidaran narod, oni moraju pokazati svoju velikodušnost i na taj način voditi geopolitičku strategiju koja će biti naš jamac budućnosti. Ne smijemo ostati paralizirani u odnosu na globalizaciju, jer ukoliko ne reagiramo, postat ćemo žrtve tog procesa za petnaestak godina. Stvari se vrlo brzo odvijaju.

Zaključit ću razmišljanjem da uz geopolitičku komponentu Europa treba biti svjesna da ona mora postati suverena snaga. To ne znači da će ona biti, ili da bi morala biti agresivna i da može raditi što želi. Ali mora prekinuti stari koncept o kojem je, primjerice, govorio francuski filozof Jean Bodin, kad je pojam suverenosti vezao isključivo uz državu. Danas Europa mora prvenstveno, kao što smo već naglasili, utvrditi granice svog teritorija. Ona nije daleko od poprimanja uloge jedne države. Kada tome dodamo Schengen i činjenicu da je devedeset posto nacionalnih zakonodavstava implementiralo europsko zakonodavstvo, sve su to elementi koji govore upravo u tom smjeru. Ako usporedimo tu situaciju s onim što se danas događa u Kini i Indiji, moramo dobro vidjeti koja je naša pozicija, koja je naša budućnost. Europljani žele znati hoće li biti suvereni ili neće. To je, na neki način i paradoks, jer da bi mogli funkcionirati, oni moraju institucionalizirati sve svoje odnose. Europa sebe mora vidjeti kao novi entitet. Ona mora postati, jednostavno rečeno, vlasnik svog prostora. To ne znači da mora prekinuti bilo kakve partnerske odnose s nekim zemljama s kojima možda druge zemlje članice to ne žele, no ono što Europa mora učiniti jest usprotiviti se ovoj „McDonald's kulturi“, a isto tako mora biti spremna i momentalno reagirati na „svjetski nered“. Upravo sam vam zbog toga htio govoriti o ova tri razmišljanja koja su, vjerujem, povezana s govorima koje smo danas imali priliku čuti. Sada ulazimo u novu fazu Europe. Jugoistočna će Europa ući u novu Europu koja će se morati na drugi način suočiti s problemima globalizacije. S druge strane, računamo na vaš vrlo brzi ulazak u našu veliku europsku obitelj, kako biste nam mogli osim vaše povijesti donijeti i nove ideje. To je ono što čini samo naslijeđe i korijen Europe. Svi znamo o čemu ovdje govorimo. Isto tako, trebamo biti spremni prihvatiti razne promjene, razne transformacije. Vidjeli smo kako smo prije nekoliko desetljeća napravili s francusko-njemačkim prijateljstvom. Trebamo se, dakle, prilagoditi novim izazovima i uspostaviti uistinu mirne i prijateljske odnose između zemalja koje su možda nekada imale i određene konflikte i sukobe. Upravo je zato Europa u susret globalizaciji, jedan, recimo kolokvij, koji je vrlo interesantan i o kojem mi u Europi puno razmišljamo, a ono što je bitno jest da se znamo efikasno suočiti s njime. Hvala Vam na pažnji.

Gospodine predsjedniče, dame i gospodo, dragi prijatelji. Najprije bih želio reći kako ću danas govoriti na njemačkom, iako sam posljednjih 48 sati više govorio francuski nego njemački. Nisam znao da ću odmah govoriti, ali moj govor nekako i pristaje u atmosferu vaše Skupštine. Upravo dolazim iz Pariza sa sastanka „Europske akademije za Europu“. Bio je to doista upečatljiv skup. Priznajem da nisam očekivao da će to biti tako. Sve nacije, sve akademije pojedinih zemalja bile su na tom skupu. Nije bilo iznimaka, čak su i Rusi prisustvovali, no da li su se dobro osjećali na tom skupu, to vam zasada još ne mogu reći. No svi drugi, to sam zapazio, bili su doista u takvom raspoloženju koje sam rijetko sretao u svom životu.

Dragi prijatelji, htio bih vam reći da sam pun optimizma nakon onog što sam doživio u Parizu od predstavnika različitih skupina, ali i predstavnika novih sredina koji su nam se pridružili. Naime, poznati su mi skupovi Paneuropske unije, ali kad na neki skup dođu prvorazredni znanstvenici koji nikada ne odlaze na takve konferencije i kada se na istom mjestu nađu zastupnici akademija iz 40 nacija Europe i tamo iskazuju duh Europe, riječ je o pravom čudu. Možda sam i previše optimističan, doduše uvijek sam bio optimističan pa i u najmračnijim trenucima, jer sam znao da smo mi na pravom putu. No unatoč tome, ono što sam doživio u Parizu bilo je jednostavno rečeno grandiozno. Ne smijemo zaboraviti da je to bio skup vodećih intelektualaca različitih akademija.

Predstavnici akademija zaista su dobro društvo, a što mi se posebno sviđalo jest da je Hrvatska bila sjajno zastupljena. Moram spomenuti ime toga Hrvata koji me doista oduševio – g. Emilija Marina, člana Akademije u Parizu. Ono što je on iznio zaista ga je učinilo jednim od najboljih govornika toga akademskoga skupa. Za svoj govor dobio je najveći aplauz. To je pokazalo kakve sve vrijednosti postoje u Hrvatskoj, a aplauz koji je dobio mnogo govori, jer znamo da takva društva znaju biti i blazirana, i pomalo umišljena.

Mislim da su u svezi s organizacijom spomenutog skupa bile važne dvije stvari koje su tome pridonijele. Na skupu sam trebao biti jedan od govornika, a prije nego što su me organizatori pozvali, obavijestili su me da moram unaprijed dostaviti svoj prilog budući da će se tiskati zbornik radova. To me je doista ubilo u pojam. Mrzim čitati govore, no ipak sam to učinio što je mome govoru oduzelo puno dinamičnosti. Ali dragi prijatelji, kada sam počeo čitati svoj tekst, a tamo su bili prisutni i neki predstavnici tiska, kojima sam morao dati svoj tekst, doživio sam različite reakcije. Jedna od reakcija koja me je razljutila bila je primjedba da sam govorio previše o religiji kao fundamentu Europe, a da se danas trebaju uvažavati razni osjećaji različite gospode koja to nerado slušaju. Izostavio sam neke od svojih oštrijih formulacija, ostale su primjedbe drugi ublažili, ali je to ipak dovelo do nečega što nisam očekivao. Bila je to jedna od najvećih reakcija u mom zaista dugom životu. Naime, primjedba da se na tom skupu uglavnom i izravno govori o važnosti religije, o važnosti duha i da sam u svom govoru postavio temeljno pitanje malih nacija.

Potom se dogodilo još nešto. Vi znate da Francuska ima novoga predsjednika na kojeg sam ponosan jer je predstavnik srednje Europe. On je naš, dolazi iz naših krajeva, iz Mađarske, ali je istodobno i stopostotni Francuz, a upravo je to ono što je vrlo lijepo za nas Hrvate. Pogledajte našega Premijera, on dolazi iz francuskih škola i sjajno čita francuski, a naš Predsjednik jako dobro govori francuski.

Dakle, odjednom se tamo pojavio onaj duh kulture, religije i naposljetku za nas i još nešto treće: činjenica da je Mediteran nešto što ljude povezuje a ne razdvaja. To je jedna od onih stvari koja pokazuje kako je Europa velika i ima široke obzore. Mi se ne bavimo samo tricama i kučinama, govoreći samo o sebi nego razmišljamo i u širim kontekstima. Navest ću vam još jedan primjer koji me se dojmio. Početkom ove godine, čitajući američke novine, koje čitam vrlo često, uočio sam da su se promijenile. Te nas novine baš i ne vole, to moram reći, ali bilo je vrijeme kada su u američkim novinama europske vijesti bile negdje na zadnjoj strani, a sada se američke novine bave s nama Europljanima, mi smo na prvoj stranici - zahvaljujući upravo naporima g. Sarkozyja i onih koji ga podržavaju.

Činjenica je također da je Europa ponovno u središtu zbivanja, a mi zapravo - osim na nekoliko mjesta - nismo ništa za to učinili. Zapravo, da smo u orbiti pridonijeli su događaji. I opet smo u situaciji koju osjećam poput časa milosti za Europu, stoga sam sretan što sam večeras ovdje s vama Europljanima koji ste pokazali vjeru u vlastitu naciju, u našu naciju, dame i gospodo. Time ste zapravo zacrtali smjer kojim treba krenuti i pokazali mogućnosti koje nam stoje na raspolaganju. Meni su uvijek predbacivali da sam suviše optimističan, ne znam je li to točno. Ja uvijek upućujem svoj pogled na slijedeće, na budućnost.

Drago mi je što tu vidim i predstavnike Makedonije. Ne mogu a da ne podsjetim da je kršćanstvo zapravo došlo preko Makedonije. To čak piše i u Svetom pismu. Nije se događalo u snu da je sv. Petar imao viziju kad je pozvan u Makedoniju. Ne, on je krenuo preko Makedonije. Tadašnja je slavenska skupina zapravo širila kršćanstvo. I eto tako sam došao do Kisega, na hrvatski garnizon pod Zrinskim i Jurišićem koji je nekoliko tjedana zadržao osmanlijsku vojsku i time spasio Beč, davši vremena vojsci da se konsolidira u dođe u pomoć obrani Beča. Mogao bih i još govoriti u tom smjeru ali nisam pozvan govoriti kao da sam na kongresu povjesničara.

Želim naglasiti da se susrećemo u vrijeme koje je vrlo važno, to je vrijeme u kojem imamo nevjerojatne mogućnosti koje nam stoje na raspolaganju. Možemo zapravo reći da se radi o zaokretu za Europu. Npr. u današnjoj Francuskoj osjeća se potpuno drugačija atmosfera nego što je to bilo prije, u javnosti se čuju posve drugačije misli, Europa je u «vormaršu», napreduje. To se vidi i po tome kako o nama pišu Amerikanci. Zato moramo upravo mi, čak ako nas i mladi zovu starim Europljanima, shvatiti da nije zapravo samo riječ o nama niti da se sada piše oda prošlosti. Ne, sada smo pred najvećim svitanjem, osvitom izazova za koje se trebamo pripremiti. To je nešto poput garnizona iz Kisega - ovdje za Hrvate.

Dragi hrvatski prijatelji, nadam se da će oni koji su na odgovornim vodećim mjestima spoznati koju ključnu poziciju može zauzeti Hrvatska, koje će ključne zadaće pripasti Hrvatskoj. To će se pokazati u skoroj budućnosti, budućnosti koja se već sada ocrtava, ali važno je da mi ne zaspimo i posustanemo. Propustili smo već neke važne prilike i to nije bilo dobro niti za nas, a niti za one kojima smo povjerili budućnost. Zato je dobro što smo se sastali, a potrebno je naoružati se optimizmom, koji nam i povijest opravdava jer nam je potreban optimizam, kako povijest ne bi prošla mimo nas. Sudionici smo povijesnoga vremena u kojemu moramo i mi biti akteri. Nedavno sam pročitao govor francuskog predsjednika. Čak sam i bio sudionik izborne kampanje toga predsjednika stoga što sam osjećao da taj čovjek mora biti predsjednik. Malo ljudi to zna.

Nedavno prije izbora, izašla je mala knjižica na francuskom koju je g. Sarkozy napisao za stranku, a budući da je na francuskom, malo ju je ljudi pročitalo. Ja sam je pročitao. U toj knjižici Sarkozy je napisao nešto što se ne smije reći i pomislio sam da taj čovjek čini samoubojstvo. Usudio se otvoreno spomenuti da je vjernik, što je zapravo fantastično, govoriti o religiji i o religioznim zadaćama i moralu. Znamo da ima intelektualaca, kao što ih je bilo i u prošlosti, koje to smeta. I mene su napali i zamolili da izbacim iz svoga govora u Parizu na skupu akademija neka mjesta o religiji.

Jako me veseli što je predsjednik Sarkozy rekao u svom zadnjem govoru o Mediteranu. On razmišlja o Mediteranu kao jedinstvenoj cjelini s kojom se i on želi povezati. To će biti stožer razvoja, moramo gledati preko ruba našeg horizonta, šire, a Hrvati bi trebali biti energičniji više nego do sada. Hrvati imaju pravo na Europu i to pravo moramo nametnuti jer to će biti prvi veliki korak u dobrom smjeru.

Danas je za nas došlo vrijeme kada moramo iskoristiti svaku mogućnost, naša zadaća za Hrvatsku je teža, jer bismo morali lupiti šakom o stol i zahtijevati da ta nesretna politika protiv Hrvatske konačno prestane. Mogu navesti jednog prominentnog Engleza kojeg sam uvukao u diskusiju o Hrvatskoj i o ponašanju pojedinih europskih država prema Hrvatskoj i kako se diskusija približavala kraju on me je povukao za rukav i u tzv. «času istine» kazao. „..dajte molim Vas, shvatite, ne možemo dopustiti da još jedna katolička država dođe u EU.“ To je ta realnost, dame i gospodo, s kojom moramo računati. U svezi s takvim idejama i s obzirom na određene političare, koji još uvijek ne mogu zaboraviti svojedobnu bitku u kojoj je sudjelovala španjolska Armada, dakle ljudi zaostali u prošlosti, koji bi nakon tolikih godina željeli promijeniti tijek te bitke kroz bitke za članstvo Hrvatske u EU. Ne navode se europski argumenti, argumenti s kojima se suočavamo argumenti su te vrste. Takvim se argumentima moramo suprotstavljati, jer je to važno za buduće naraštaje - za našu djecu i unuke. Dame i gospodo, treba lupiti šakom po stolu i poduzeti nešto protiv toga. Još će u budućnosti biti svakakvih mogućih i nemogućih intriga protiv Hrvatske, one neće prestati.

Kad se samo sjetim nekih operacija na sudu u Haagu, kakve su se tamo sve gluposti znale događati. Moramo biti svjesni da će se i dalje iznalaziti razni izgovori kako bi se spriječio nastavak ujedinjavanja europske Europe. Sada se vodi bitka za Europu, dame i gospodo, kao što je to često u povijesti znao biti slučaj. Zato još jednom spominjem govor francuskoga Predsjednika kad je rekao da je Sredozemlje more koje povezuje EU i koje je od velikog značenja za EU. Ono će igrati važnu ulogu u Europskoj uniji. Naime, u EU će jednoga dana postojati neki drugi oblik konfederacije nego ovo o čemu mi sada raspravljamo, iako mi moramo nastaviti naše rasprave o Europi, o budućem razvoju Europe. Na Sredozemlju je i Maghreb, pa Mashrek s Turskom, drugim riječima tu je budućnost, kontinentalna perspektiva velikoga porasta značenja Sredozemlja. Moramo i o tome voditi računa.

Kad sam bio u Europskom parlamentu, otada je prošlo već mnogo godina, pitali su me kako se osjećate kao parlamentarac. Odgovorio sam „Sjajno“. Nakon toga su me pitali, nije li mi žao što nisam postao carem. I na to sam sasvim iskreno odgovorio „Ne“, jer kad ste na takvoj funkciji povezani ste s brojnim neugodnim situacijama. Npr. kad sretnete magarca morate se prema njemu odnositi drugačije nego drugi ljudi, a kao parlamentarac možete otvoreno reći što mislite, ne morate biti posebno obazrivi i osvrtati se hoće li vas netko čuti ili ne. Ako ste poglavar neke države onda morate, dakako, biti uljudni i kurtoazni. Kad sretnete čak i kakvog magarca, oslovit ćete ga s „Vaša ekselencijo“, a kad ste parlamentarac i sretnete magarca možete mu otvoreno reći da je magarac.

Naime, kao parlamentarac možete u takvoj situaciji reći što mislite, ali kad ste na visokoj i odgovornoj funkciji, situacija je posve drugačija, jer se s ljudima morate ljubazno ophoditi. Mi kao parlamentarci možemo reći što mislimo. Koliko je tu Hrvatska morala biti ljubazna i pokazati strpljenja i u trenucima najžešćih napada! Ne ću sada spominjati pojedina imena, ali imali smo tako brojne protivnike. Neki su možda tu i tamo dali neko lakomisleno obećanje koje se kasnije nije obistinilo, ali u svakom slučaju mora se reći: borba se nastavlja, bez obzira hoće li se donositi i provoditi u djelo rezolucije. Naravno da se moramo veseliti rezolucijama u čijem će donošenju ubuduće sudjelovati i Hrvatska. Moramo se veseliti tim malim koracima, ali nikada ne smijemo zaboraviti da je Hrvatska jedna od onih malih zemalja koja je već samim tim mnogo učinila što se branila i oslobađala, odnosno branila Zagreb u onim prvim danima kada je valjalo oslobađati zemlju. To su stvari koje se danas zaboravljaju. Isto tako skandalozno je od EU da toliko dugo godina nismo Hrvatsku primili u EU. Poneki puta čini mi se da to sve skupa sliči pravom cirkusu.

Ispričavam se na ovom izrazu, ali čini mi se da će se taj cirkus preslikati i na Kosovo. Oprostite što tako kažem, ali postavljam pitanje: jesmo li demokracija ili nismo? Jer, ako smo demokracija onda moramo jasno prepoznati da je država tu radi ljudi, a ne ljudi radi države. Kad se na temelju ratnih događanja koja su sada stoljećima iza nas polaže pravo na nešto i kad se jednoj državi nešto nameće protiv jasne volje njenoga naroda, onda moramo ustati i tome se usprotiviti

Kad se radi o pitanjima potpore Hrvatskoj uvijek smo stajali uz Hrvatsku, jer smo vjerovali u Hrvatsku. Pri tom se nije radilo o nekim više-manje praktičnim pitanjima i aspektima. Ja sam također imao prigodu pozabaviti se s hrvatskim junakom za kojega nam cijelo vrijeme neki ljudi govore neistine - što je ta osoba napravila a što nije napravila. Ja sam ga u doba rata upoznao i sve što se o njemu tvrdi, on to nije učinio. Drugo, isto tako imao sam prigodu ustanoviti da se stalno izmišljaju izlike kako se Hrvatsku ne bi primilo u Europsku uniju. Moram priznati da baš nisam oduševljen svim što se događalo. Ako uzmemo u obzir cijelu kohortu protivnika Hrvatske koji sprječavaju njen pristup u Europsku uniju, onda nam je jasno da iza toga zapravo nisu stajali stvarni politički razlozi, već se radilo o agresivnom, da ne kažemo čak o vjerskom ratu.

Ne smijemo dopustiti da se pred Hrvatsku stavljaju daljnji posebni uvjeti i prepreke. Ne mogu to javno reći, ali znam za korespondenciju koja se vodi između Carle del Ponte i pojedinih osoba, posebice iz kruga NATO-a. Moram priznati da sam ostao zabezeknut, bez daha, kada sam shvatio koliko je veliko nepoznavanje Carle del Ponte čisto pravnih aspekata, koliko je njezino nepoznavanje čak osnovnih pravnih pojedinosti. Osim toga, bilo je tu mnogo drugih elemenata koji nisu imali veze s pravom i stoga smatram da borba još nije gotova. Dobili smo puno obećanja da bismo njima mogli oblijepiti zidove. Ipak ne smijemo stati i biti zadovoljni. Istina je, odmakli smo dalje, postigli smo izvjestan napredak, zahvaljujući prije svega Europskom parlamentu. To se ne može pripisati milosti raznih vlada ili birokraciji pojedinih zemalja. Napredak smo postigli zahvaljujući zastupnicima naroda u EP te sada i mi, s naše strane u Paneuropskoj uniji, moramo činiti sve kako bismo mobilizirali stanovništvo. A i u Hrvatskoj bi se moralo jasnije govoriti i hrvatska strana mora zauzeti jasnije stavove.

Treba spomenuti i europski ustav i činjenicu da se kršćanstvo u njemu ne spominje, da nema spomena Boga. Konačno moramo priznati gdje je izvor prava, mi kao kršćani to moramo jasno zahtijevati. Cijelo vrijeme lamentiramo o opasnostima Islama, o opasnostima koje nam on donosi. Ja osobno u to ne vjerujem. Suprotno tome mišljenju ja sam za razumijevanje u odnosu na Islam. No želim naglasiti, jer ako je doista i došlo do kakvog opasnog razvoja, što je zapravo činjenica, to je samo stoga što su kršćani prestali vjerovati u ona pitanja koja su važna za kršćanstvo. Ako pogledamo Hrvatsku vidjet ćemo da je ona jedna od zemalja u tom najužem krugu kršćanskih zemalja u Europi. Moramo se zalagati i prisjetiti svojih kršćanskih temelja. Krenemo li od njih mogli bismo ostvariti puno veće uspjehe. Prošli smo najteže. No kad se bavite strategijom, onda znate da nakon jedne pobjede ulazite u slijedeću fazu u kojoj je već potrebno promišljati slijedeće poteze. To je sada i naša zadaća. Mi smo se u Paneuropskoj uniji od samog početka zalagali za ta načela, sada moramo poduzeti sve kako bismo ta načela pretočili u djela. To je ono što smatram našom zadaćom.

Dame i gospodo, mi ćemo za naše vrline i dalje biti proganjani, ali to nije nešto što bismo trebali osjećati poput udaraca bičem i povući se. Sada je naša zadaća da svom energijom postignemo da naša nacija zajedno s ostalim europskim nacijama konačno krene i postane istinski europska.

SUBOTA

Pod vidom dva naslovna pojma konferencije – europeizacija i globalizacija – može se sagledati političke pravce u kojima se kreće Republika Hrvatska prema 2009. godini, godini u kojoj je Europski parlament u svojemu posljednjem izvješću u lipnju 2007. najavio mogućnost da će zaključiti pregovore za pristup RH Europskoj Uniji. S jedne strane, to je težnja da se pristupi velikoj kontinentalnoj zajednici država koja poprima sve više obrise paneuropske državne, demokratske i gospodarske organizacije kakvu je zagovarao utemeljitelj Paneuropskoga pokreta Richard Coudenhove-Kalergi.

S druge strane, izabrana u članstvo Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda Republika Hrvatska ulazi neposredno u sve snažniji trend globalizacije, političke odluke nadilaze okvire nacionalnih granica i utječu na svjetske tijekove zbivanja. Nema sumnje da će Republika Hrvatska nakon izbora u Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda porasti na indeksu globalizacije sa sadašnjega 33. mjesta od 122 zemlje. Trend globalizacije sve manje ostavlja prostora za izolaciju nacionalnih država. Od sljedeće će godine i Republika Hrvatska sudjelovati u odlučivanju o pitanjima od globalnoga značenja.

U suvremenom svijetu sve je više povezana unutarnja i vanjska politika jer je od pitanja okoliša do tržišta, kulture i komunikacije sve umreženo. Francuska umjetnička voditeljica Catherine David sažela je to u pregnantan aforizam: Naš je svijet oboje: global village i village. On je umrežen i usamljen.

Globalizacija se može usmjeravati ne samo kao proces gospodarskoga imperijalizma za širenjem tržišta i iskorištavanja drugih izvora nego i kao svojevrsni oblik izgradnje svjetskih političkih normativa u kojima će se dokinuti Hobbesovo prirodno stanje rata svih protiv sviju nacionalnih država međusobno. Sredstva racionalne globalne politike trebaju se izdići iznad osjećaja straha jednih protiv drugih i izgradnje svjetske zajednice i društva u kojoj će vladati odnosi zasnovani na solidarnosti i uzajamnom uvažavanju.

Proces europeizacije i proces globalizacije u suvremenom kontekstu nisu dva odvojena procesa, valja ih promatrati u povezanosti. Europeizacija se može promatrati u svjetlu europske prisutnosti na kulturnoj, gospodarskoj i političkoj pozornici svijeta kao globalnoga igrača. Na drugoj strani, rasprava je na našoj konferenciji usmjerena na dosege europeizacije u odnosu na izgradnju zajedništva u posebnostima i razlikama. Općenito se može govoriti o utjecaju europske odrednice na nacionalnu politiku, domaće promjene uzrokovane europskom integracijom, pri čemu je vrlo širok pojam europske odrednice.

Prijeporno je pitanje, na kojemu su se lomila koplja pri izradi Reformskoga ugovora, koliko Sjedinjene Države Europe trebaju preuzeti suverenosti, a koliko prema načelu supsidijarnosti zadržati posebnosti na nacionalnoj i regionalnoj razini da bi omogućile pravedan demokratski ustroj Europske Unije.

Europeizacija je svojevrsni oblik posredovanja između nacionalnih identiteta i globalizacije. Bitno je obilježje europskoga identiteta raznolikost nacionalnih kultura i ako se na pravi način gradi može biti zaštita nacionalnih identiteta. U Hrvatskoj se u fazi pregovora neposredno pred ulazak u Europsku Uniju često postavlja pitanje, hoće li ulaskom u Europsku Uniju biti poništen nacionalni identitet. Neizvjesno je pitanje hoće li europeizacija dovesti do pune europske vlade ili ne će uspjeti nadvladati postojeće nacionalne identitete i kako će se to odraziti na sve snažnije težnje prema lokalizmu.

Europski tržišni model koje su pojedinim država gradio u 19. i u 20. st. povijesno je oblikovan kao model slobodnoga socijalnog tržišta i to mu daje posebnost u procesu globalizacije. Iz kršćanske perspektive, koja je u jezgri europskoga identiteta, ljudska je osoba iznad profita. Politički su ciljevi u europskoj tradiciji imali prednost pred gospodarskom dobiti osiguravajući time mogućnost usmjeravanja razvoja.

Globalizacija je otvaranjem slobodnoga tržišta i konkurencije iz dijelova svijeta koji nisu imali takvu ulogu socijalne države bacila rukavicu i ugrozila mnoge europske države kao što je to na njemačkom primjeru analizirao bivši savezni ministar rada Dr. Norbert Blüm u predavanju iz rujna 2005. provokativna podnaslova: „Je li Bismarckovo socijalno osiguranje na svršetku?“¹ Uvjerljiva je njegova teza kako su pravna i socijalna država preduvjeti funkcionalna tržišna gospodarstva i kako su međusobno upućene jedna na drugu.

Primjer o kojemu Blüm govori kada opisuje kako su dečki iz Chicaga prišapnuli tri riječi ruskim reformatorima odnosi se na mnoge zemlje zahvaćene divljom i nekontroliranom globalizacijskom euforijom. Te tri čarobne riječi sve se češće ponavljaju i u Hrvatskoj: deregulacija, privatizacija i natjecanje. Blüm svjedoči kako je u Rusiji za neke očito nastalo blagostanje, ali kako je ono sada prebačeno na Rivijeru i Cipar, a narod je još više osiromašen nego u komunistička vremena. U Hrvatskoj se to nije odvijalo na takav drastičan način raslojavanje siromašnih i bogatih u društvu, ali mnoge privatizacijske afere i prelijevanje iz državnoga u privatno upozoravaju nas, dakako, da treba puno toga poduzeti kako se takvo što ne bi dogodilo u budućnosti.

Zacijelo, Europa i europske zemlje niti mogu niti trebaju zaustavljati globalno širenje tržišta, gospodarstva, društvenih i političkih procesa. Kako pokazuju cjelovita mjerenja gospodarske, društvene i političke dimenzije globalizacije, koja je proveo za 122 zemlje švicarski Think Tank KOF, upravo su na prvih pet mjesta po indeksu globalizacije europske zemlje. Vodeća je na ljestvici globalizacije u svijetu zemlja u kojoj je sjedište mnogih institucija Europske Unije – Belgija, a slijede je Austrija, Švedska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Nizozemska. Možemo se upravo za europske zemlje složiti s tvrdnjom francuskoga ekonomista Alaina Minca koji je kazao: Globalizacija je za naša nacionalna gospodarstva ono što je za fiziku sila teže. Ne možemo biti za ili protiv zakona sile teže – moramo s time živjeti.

Stoga pazeći na negativne posljedice koje može donijeti, od nezaposlenosti, raslojavanja društva na siromašne i bogate, gubljenja nacionalnih bogatstava i td., trebaju iz razloga vlastitoga samoodržanja zaustavljati i usmjeravati nekontrolirane procese. Pogonski je motor globalizacije potražnja za najnižim troškovima proizvodnje u svijetu. Ali se kapital ne može neograničeno pustiti da se odlijeva i prelijeva diljem svijeta bez kontrole i nacionalnih i europskih interesa i uvida.

Cijeli je svijet sve više suočen s problemima globalizacije koje ne mogu rješavati nacionalne države pojedinačno. U tom pogledu daleko bolje proces može regulirati tržište s 28 država i 500 milijuna ljudi nego država s 4,5 milijuna stanovnika. Nacionalne vlade i ujedinjene europske institucije imaju zadaću vlastito gospodarstvo izvući ispod neposrednih negativnih utjecaja i zaštititi od eksperimenata globalnoga tržišta. Strateška područja vlastitoga gospodarstva treba zaštititi i podupirati ako se želi ne samo održati blagostanje građana nego i nacionalni interes i suverenost.

Globalizaciju, dakle, treba blago kočiti i usmjeravati da bi se izbjegla masivna politička destabilizacija Europe i europskoga tržišta kako se to dogodilo na kraju prve globalizacije koja je završila u velikoj gospodarskoj recesiji i političkoj krizi 1929. godine. Europeizacija je, s izgrađenim zajedničkim tržištem uz uvažavanje svih nacionalnih i regionalnih posebnosti, prema našem mišljenju, jedini pravi odgovor na izazove globalizacije.

Ako je europeizacija u vrijeme izgradnje paneuropskih ideja u prvoj polovici 20. stoljeća bila potrebna primarno radi stvaranja uvjeta i očuvanja mira u Europi, danas možemo tom razlogu pridodati i potrebu obrane od negativnih učinaka podivljaloga globaliziranog tržišta. Neka naš cilj bude izgradnja Europske Unije kao zajednice država na pravednim načelima socijalne i pravne države.

Alain Terrenoire, predsjednik Međunarodne PEU

Dragi prijatelji, dragi moji prijatelji Hrvatske paneuropske unije, dragi i poštovani počasni predsjedniče, monsinjore, predsjedniče Barišić!

Za mene je zaista pravo zadovoljstvo što ponovno mogu biti ovdje s vama u Zagrebu. Jutros sam došao iz Ohrida gdje sam prisustvovao dobro organiziranoj međunarodnoj konferenciji o međureligijskom i međukulturalnom dijalogu na kojoj su bili delegati iz raznih zemalja, kako velikih tako i malih te raznih religija. To je bio odraz globalizacije religije i čast mi je bila sudjelovati na toj konferenciji. Vidim ovdje našeg kolegu iz Makedonije g. Trenevskog i želim mu čestitati na uspješno organiziranoj konferenciji u Ohridu. Samo kada bih zatvorio oči i slušao jedne i druge kako su govorili o ljubavi i tolerantnosti, za mene je to bilo upravo ostvarenje jednog sna, na koji se način mogu prožimati razne religije i stvarati međusobno univerzalan mir. Naravno, kada bih otvorio oči, mogao sam tada vidjeti svu raznolikost svečanih religijskih odora koje su nosili predstavnici raznih religija, a u biti svi su govorili istim jezikom. Zato je ta konferencija na neki način bila protuteža svima onima koji govore o ratovima, o smrtnoj kazni, o kolonizaciji koja i dan danas, na žalost, postoji i koju određeni krugovi podržavaju.

Ovdje smo sasvim u drugom kontekstu, iako moramo i ovdje pokazati veliku razinu lucidnosti. Mislim da smo s pravom sretni, jer će se Hrvatska za nekoliko mjeseci, kao što smo već i najavili, konačno pridružiti velikoj europskoj obitelji. Znam da Hrvati nisu nekada mislili da će toliko dugo morati čekati na taj ulazak, ali Hrvatska će konačno ući u europsku obitelj koja nije tako jednostavna. Ne radi se samo o otvorenom tržištu, prostoru sigurnosti koji jamči mir, nego se Hrvatska pridružuje Europskoj uniji kako bi se mogla upustiti u veliku avanturu koja je počela prije nekoliko desetljeća. Kada govorimo o Paneuropskoj uniji, Hrvatska koja će se pridružiti Europskoj uniji, bit će veliki doprinos toj cijeloj konstrukciji. Ona će moći doista punopravno sudjelovati ne samo u velikoj avanturi, nego i u velikoj borbi koja je počela kako bi se suočili sa globalizacijom.

Globalizacija je sveprisutna. Moramo djelovati na međunarodnoj razini, moramo se suočiti sa svim multidisciplinarnim konfrontacijama u koje smo potpuno uključeni. Hrvatska nije mala zemlja koja će se samo pridružiti Europi, nego ima odlučujuće značenje i snagu, ona će se zajedno s nama morati suprotstaviti ostatku svijeta, ali ne samo da bi se suprotstavila, nego da bi našla svoje mjesto i mogla zaštititi svoje legitimne, individualističke interese, jer Europsku uniju čini više zemalja koje sve zajedno sudjeluju u toj konstrukciji koju treba i svijet, a ne samo Europa. Tijekom prošlog stoljeća započeli smo veliki proces, znamo kakva je sada situacija u svijetu, nije sve lagodno i jednostavno kako bismo mi to željeli, ali mi nemamo iluzija. Dakle, Hrvatska koja ulazi u Europsku uniju, gdje ona legitimno ima svoje mjesto, mora potpuno preuzeti svoju ulogu, mora sudjelovati u jakoj kolektivnoj akciji koja se ogleda u svim područjima, jer Hrvatska sa svojom poviješću, kulturom i jezikom, sa svim onim što ona može kolektivno i individualno pridonijeti, mora afirmirati zajedno s drugima postojanje te Europe koja želi postati jaki čimbenik i to je jedini način na koji ona može osigurati svoju budućnost. Ako ne razmišljamo na taj način kolektivno, bez obzira jesmo li Hrvati, Francuzi ili Austrijanci, moglo bi se dogoditi da na kraju onoga što je nekada bila velika europska civilizacija dođe kraj. Dakle, moramo preuzeti svoju ulogu koju trebamo odigrati u budućnosti u okviru svijeta za nas i za druge, jer se nitko drugi umjesto nas neće boriti.

Zasigurno, to ne sprječava stvaranje nekih saveza, ali oni ne podrazumijevaju ovisnost, jer kao članica Europske unije morate isto dati svoj doprinos kolektivnoj sigurnosti Europske unije. Sigurno da ćemo morati uložiti puno dodatnih napora da bismo osigurali zajedničku sigurnost. Vi osobno imate ključ svoje kuće i zaduženi ste za njezinu sigurnost, znači to je ta dimenzija koje moramo svi pojedinačno biti svjesni. Istina je da su neke nedavno pridošle članice Europske unije pod različitim oblicima političke dominacije, ali to je vrijeme sada iza nas, politička dominacija jednih na druge je prošlost. Sada moramo zajednički stvoriti prostor sigurnosti jer se svijet nalazi u trenutku gdje vrebaju razne opasnosti. Ne želim vam govoriti o nekim mogućnostima rata ili slično, ali moramo biti svjesni uloga koje moramo imati u očuvanju prostora sigurnosti. Hrvatska će, osim ekonomskih prednosti koje će imati ulaskom u Europsku uniju preuzeti i veliki dio obveza.To je ukratko ono što sam vam htio reći jutros po mom dolasku s Ohrida. Mislim da se zapravo nalazimo pred jednom paneuropskom obvezom koju moramo ispuniti.

S velikim sam zadovoljstvom u Francuskom institutu slušao govor našeg počasnog predsjednika dr. Otta von Habsburga i uistinu sam bio dirnut tim ogromnim akademskim francuskim skupom koji je s puno poštovanja slušao govor nadvojvode Otta von Habsburga, u kojem je on ne samo prenio svoje osobno iskustvo, nego je dao i svoju viziju, pouku europske nade, a oni koji su slušali mogli su to i osjetiti. Mi svi Europljani dajemo na neki način razne poruke koje govore optimistično o budućnosti Europe, ali naša je uloga da uvjerimo, naročito mlade generacije, da Europa nije samo jedan dodatni plus udobnosti i lagodnom životu, već moramo mobilizirati mlade generacije kako bismo osigurali očuvanje europskih vrijednosti u budućnosti i upravo je nadvojvoda sa svojim govorom dao predivan prikaz te vizije. Ako mladi Paneuropljani budu uvjereni u ispravnost toga puta sigurno ćemo biti mirniji i možemo reći da ćemo za sadašnje kao i buduće države članice, slijediti put mira i prosperiteta. Volio bih da i vi možete uvjeriti svoje sunarodnjake, pri ulasku u Europsku uniju i reći im da Hrvatska koja je toliko toga propatila u posljednjem stoljeću, može sada biti ponosna na svoju zemlju i da su hrvatska državnost i pripadnost Europi komplementarni.

Htio bih samo još nešto reći u ime Međunarodne Paneuropske unije. Mi podržavamo neovisnost Kosova, naravno kao i Paneuropsku uniju Kosova, čestitamo našim srpskim prijateljima, pogotovo predsjedniku Mitiću koji je vrlo izraženom voljom pokazao svoju sklonost Paneuropskom pokretu i borbi za veliku Paneuropsku uniju na međunarodnoj razini.

Kada se sjetim razdoblja II. svjetskog rata u Francuskoj, jedna poznata Amerikanka Josefine Baker pjevala je poznatu pjesmu „J'ai deux amours, mon pays et Paris“ („Imam dvije ljubavi, moju zemlju i Pariz“), a ja ću završiti i reći: „Ja imam dvije ljubavi – moju zemlju i Europu“.

Siniša Grgić, predsjednik Europskog pokreta Hrvatska i predsjednik Europskog doma

Najprije bih želio zahvaliti našim organizatorima, našoj bratskoj organizaciji – Hrvatskoj Paneuropskoj uniji, na pozivu za sudjelovanje na ovom iznimno zanimljivom skupu. Europski pokret Hrvatska i Hrvatska Paneuropska unija u Hrvatskoj imaju isti cilj - što skoriji ulazak Hrvatske u Europsku uniju.

Prije nego li se i sam upustim u ovu raspravu iz društvene sfere, Europe i globalizacije, podsjetio bih sve nas kako se razvijalo ono fundamentalno svjetsko znanje – i gdje se danas nalazimo …

Prije pola milijuna godina naučili smo sami napraviti vatru, te postali jedina živa vrsta koja je zagospodarila tom moćnom prirodnom pojavom. Prije dvije tisuće i četiristo godina Demokrit, što bi se reklo – iz vedra neba, zaključuje: "osjetiš slatko-gorko, vruće-hladno, vidiš boju: a uistinu atomi i praznina". Prije dvjesto godina počeli smo prebrojavati atome, a tek prije sto godina otkrivamo da i atom ima dijelove. Prije nekoliko desetljeća doznajemo da i dijelovi imaju dijelove. U posljednje dvije tisuće godina stekli smo preko polovice današnjeg znanja, a samo u proteklih sto godina stekli smo preko 99% današnjeg svjetskog znanja.

Razvoj novca, tržišta i kapitala pratio je put znanja. Od trenutka ovladavanja vatrom, izumili smo vjerojatno najprije otimačinu, pa zatim razmjenu. Prije nepune tri tisuće godine Feničani su izumili novac, a tek prije nekoliko stoljeća dobili smo i banke. Trgovinska razmjena u posljednjih sto godina čini preko 99% ukupne dosadašnje razmjene čovječanstva od njegova postanka.

A sada dolazimo na društvo i društvene odnose. Ovladavanje vatrom, sasvim je sigurno stvorilo je i prve društvene slojeve – sa i bez vatre, bliže ili dalje od vatre i slično. Podizanje razine znanja prije nekoliko tisuće godina i izum novca kao formalnog sredstva za razmjenu, pratilo je nastajanje ali i nestajanje velikih civilizacija toga vremena.

Međutim, koliko su uznapredovala rješenja našeg društvenog organiziranja u posljednjih sto godina, kada smo stekli najveći dio današnjih znanja i ostvarili najveći gospodarski rast i razvoj? – Sasvim sigurno, sustav države, njenog ustroja, komunikacije s drugim državama, sukoba i načina rješavanja sukoba, nije se bitno promijenio. Zašto društveni odnosi nisu pratili razvoj znanja? – Vjerojatno radi ograničenosti na jedan određeni teritorij, u pravilu na jedan narod, na jednu vrstu običaja i na jednu kulturu. – A današnje znanje je izletjelo iz tih okvira! – Jedan jezik (engleski), razvoj prijevoza (posebno zračnog), televizija, Internet, ...

Osobno se ne bih složio s osudom globalizacije. Bilo bi to kao žaliti se na dužinu trajanja noći jer bismo željeli duže spavati. – Nakon noći dolazi dan! Globalizacija je logičan nastavak praćenja razvoja znanja razvojem ekonomije, u kojemu veći i jači koristi priliku za nametanje nekih svojih pravila igre. Dovoljno veliki i jaki nemaju problema s globalizacijom – Amerika, Kina, Rusija ...

Europa ima problema s globalizacijom zato što nastaje a nikako da nastane, odlučuje a nikako da odluči. Međutim, upravo taj dugotrajan proces njene izgradnje može biti i njena najveća prednost, jer je u mogućnosti neprestano prilagođavati vlastiti sustav procesu globalizacije i ubrzanom napretku ljudskog znanja. Europska konsolidacija, ipak, se mora dogoditi što prije. Osobno sam žalostan što naša generacija Europljana, nakon dvije tisuće godina, po prvi puta neće voditi globalni proces, bit ćemo drugi a možda treći vagon svjetske kompozicije. Riječ je o bespoštednoj globalnoj igri s ciljem ovladavanja izvora energije i sirovina, prijevoza i komunikacija, te iznimno sofisticiranog preseljenja najpametnijih glava iz siromašnije zemlje u bogatiju.

Plakanje tu ne pomaže – Dakle, globalizacija je "kriva", kao da je to neka divlja zvijer, nije nikakav argument. Hrvatska zato želi ući u Europu i pomoći toj istoj Europi da zajedno sa svim drugim njenim narodima izgradimo sustav primjeren svemu onome što poznajemo pod imenom globalizacija.

Poštovane dame i gospodo,

Zadovoljstvo mi je i čast pozdraviti vas danas ovdje na otvorenju međunarodne konferencije „Europeizacija u kontekstu globalizacije“ i poželjeti dobrodošlicu u naš Grad Zagreb.

S posebnim zadovoljstvom pozdravljam počasnog predsjednika Međunarodne paneuropske unije i velikog prijatelja Zagreba i Hrvatske gospodina Otta von Habsburga, predsjednika Alaina Terrenoirea, glavnog tajnika Gerarda Bokanovskog, te člana Europskog parlamenta gospodina Bernda Posselta kao i predstavnike organizatora ove konferencije: Hrvatske i Međunarodne paneuropske unije.

Grad Zagreb je prihvatio bez razmišljanja supokroviteljstvo ove konferencije, jer Zagreb nikada nije prestao održavati vezu s Europom premda su u jednom trenutku povijesti njegove veze sa srednjom Europom, kojoj pripada i kulturološki i duhovno i civilizacijski, bile dovedene u pitanje.

Ideje europskog mira i suradnje, zajedništva Europljana, ideje Europe bez sukoba i podjela uvijek su nalazile plodno tlo i snažno uporište. Ove smo godine svi obilježili 5o. obljetnicu potpisivanja Rimskog ugovora o osnivanju Europske ekonomske zajednice i Europske zajednice za atomsku energiju.

To su institucionalni temelji Europske Unije i taj događaj od prije 5o godina jedan je od najvažnijih u cijeloj povijesti Europe nakon drugoga svjetskog rata.

Teme i pitanja o kojima će se raspravljati na ovoj konferenciji, nadam se, naći će i odgovore. U kom pravcu ide Republika Hrvatska prema 2009. koja bi trebala biti godina mogućnosti zaključenja pregovora za pristup Europskoj Uniji.

Iako članstvom u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda RH već ulazi jednom nogom u Europsku Uniju i time Republika Hrvatska počinje sudjelovati u odlučivanju o pitanjima od globalnog značaja.

Osim globalizacije Republika Hrvatska suočava se s Europeizacijom kao oblikom zajedništva sa svim razlikama a i posebnostima, specifičnostima, drugim riječima, mogli bi reći, Republika Hrvatska se mijenja, ali pri tom ostaje ista. Zadržava svoju kulturu, nacionalni identitet.

Za Zagreb i njegove građane dvojba - Europa ili ne - nikada nije postojala.

Zagreb kao glavni i najveći grad jedne zemlje u završnoj fazi tranzicije, zemlje koja je, ne svojom voljom, osjetila i strahote rata, želi sudjelovati i sudjeluje u stvaranju nove Europe i želi, u granicama svojih mogućnosti, dati i daje svoj doprinos.

Podsjetimo se ponovno, da je ovih dana Republika Hrvatska proslavila dvije godine od otvaranja pregovora o pridruživanju Europskoj Uniji. U pregovorima smo otvorili gotovo polovicu poglavlja pravne stečevine Europske Unije, a Grad Zagreb, članstvom u raznim međunarodnim organizacijama, želi pronaći modalitete pomoću kojih će Zagreb i Hrvatska u nju ući što pripremljeniji.

Ako mi dozvolite navela bi konkretne projekte u kojima sudjeluje Grad Zagreb.

Upravo je to naša prioritetna zadaća, a ostvarujemo je suradnjom i članstvom u mnogobrojnim međunarodnim organizacijama kao što su: Unija glavnih gradova jugoistočne Europe, Skupština europskih regija, Eurocities, Svjetski gradovi kulture ili Unija glavnih gradova zemalja Europske unije u radu koje sudjelujemo iako Hrvatska nije punopravna članica Europske Unije, svjetske udruge METROPOLIS, koja okuplja 90 metropola te mreže Zdravih gradova – HEALTHY CITIES. Grad Zagreb je i član svjetske mreže Održivi gradovi i mjesta koju koordinira ICLEI – Međunarodni savjet za lokalne inicijative u zaštiti okoliša.

Osim članstva u spomenutim međunarodnim organizacijama, gradski uredi i zavodi sudjelovali su i sudjeluju u raznim međunarodnim projektima kao što su sljedeći.

Time samo potvrđujemo našu europsku opredijeljenost i ozbiljno shvaćanje suradnje s europskim institucijama. Kao još jedan primjer mogu navesti i nedavno sudjelovanje Grada Zagreba u programu CIVITAS + u kojem se nastoji poboljšati prometna situacija u pet europskih gradova (Zagreb, Ljubljana, Brno, Gent i Porto). Grad Zagreb je sudjelovao u natječaju kao jedini grad iz zemlje koja nije u Europskoj Uniji.

Grad Zagreb se, također, kao partner, sustavom obrazovanja, zajedno s državnim institucijama, uključuje u mnoge projekte ispunjavajući visoke kriterije na natječajima za fondove Europske Unije, kao na primjer

U okviru natječaja CARDS 2004. gradsko trgovačko društvo Zagrebački holding, podružnica Jarun, s projektom Auto-mobile-kamp i Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport, s projektom Tunel osjeta Grič, ostvarili su pravo na dobivanje tehničke pomoći.

Potrebno je napomenuti da Grad Zagreb sufinancira projekte nevladinih udruga koje se natječu za dobivanje sredstava iz raznih fondova i programa pomoći Europske Unije, kao na primjer

Obzirom na našu već spomenutu opredjeljenost, sigurna sam da iovaj i ovakvi skupovi koji promoviraju nadasve plemenitu ideju one Europe u kojoj ima dovoljno mjesta za sve narode i države, kulture i svjetonazore, su više nego dobrodošli.

Oni su nam svima potrebni i u njima želimo aktivno sudjelovati. Radi mira, sigurnosti i budućnosti svih nas: Europljanki i Europljana!

Zahvaljujem na pozornosti.

POŠTOVANI,

UZ NABRAJANJE PROJEKATA GRADA ZAGREBA ŠALJEM, ONO ŠTO JE BILO IZMEĐU REDOVA, A KOJE NA KONFERENCIJI NISAM ČITALA.

LJILJANA KUHTA JELIČIĆ

PRILOG:

Upravo je to naša prioritetna zadaća, a ostvarujemo je suradnjom i članstvom u mnogobrojnim međunarodnim organizacijama kao što su: Unija glavnih gradova jugoistočne Europe, Skupština europskih regija, Eurocities, Svjetski gradovi kulture ili Unija glavnih gradova zemalja Europske unije u radu koje sudjelujemo iako Hrvatska nije punopravna članica Europske Unije, svjetske udruge METROPOLIS, koja okuplja 90 metropola te mreže Zdravih gradova – HEALTHY CITIES. Grad Zagreb je i član svjetske mreže Održivi gradovi i mjesta koju koordinira ICLEI – Međunarodni savjet za lokalne inicijative u zaštiti okoliša.

Osim članstva u spomenutim međunarodnim organizacijama, gradski uredi i zavodi sudjelovali su i sudjeluju u raznim međunarodnim projekatima kao što su sljedeći.

Nedavno smo dobili službenu informaciju iz Europske komisije da je u prvom čitanju projekt ocijenjen sa 28 od ukupno 30 bodova. Ako projekt prođe na natječaju, Grad Zagreb će dobiti tri milijuna eura.

Grad Zagreb se, također, kao partner, sustavom obrazovanja, zajedno s državnim institucijama, uključuje u mnoge projekte ispunjavajući visoke kriterije na natječajima za fondove Europske Unije.

Želim napomenuti i to da je Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba član Međunarodnog kluba pedagoga koji, jednom godišnje, okuplja na konferencijama   predstavnike lokalne ili državne vlasti europskih zemalja tijekom kojih se raspravlja o aktualnim temama. Godine 2007. konferencija je održana u Tallinnu o temi Školskog menagmenta, a 2005. bila je u Zagrebu o temi Škola otvorenih vrata - škola promjena. Taj je ured aktivni član projekta EdGATE, međunarodnog projekta cilj kojega je međuregionalna suradnja, a jedno od najvažnijih mjesta u njemu zauzima obrazovanje. Projekt je osmišljen i planiran kako bi povezivao različite regije u Europskoj Uniji s regijama uz njenu granicu, sa ciljem smanjivanja razlika ( ekonomskih i društvenih ) i buduće harmonizacije na području cijele Europe, ocjenjujući da je obrazovna politika ta koja će utjecati na bržu primjenu regionalnih promjena.

Za taj projekt Europska Unija je odobrila 804.837 eura, partneri iz zemalja članica 600.115 eura, a partneri izvan Europske Unije trebaju osigurati 95.000 eura.

Vodeći partner je Savjet za školstvo Grada Beča, a pokrovitelj je Europski regionalni fond za razvoj.

U okviru natječaja CARDS 2004. gradsko trgovačko društvo Zagrebački holding, podružnica Jarun, s projektom Auto-mobile-kamp i Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport, s projektom Tunel osjeta Grič, ostvarili su pravo na dobivanje tehničke pomoći.

Potrebno je napomenuti da Grad Zagreb sufinancira projekte nevladinih udruga koje se natječu za dobivanje sredstava iz raznih fondova i programa pomoći Europske Unije.

I, pri kraju, želim spomenuti i to da, radi sustavnog djelovanja na području regionalnog održivog razvitka korištenjem obnovljivih izvora energije i uvođenjem mjera povećane energetske učinkovitosti, Grad Zagreb, zajedno s tri susjedne županije, priprema osnivanje ustanove

Kao što sam već rekla, to potvrđuje našu europsku opredijeljenost, ali i to da Europska Unija prihvaća Zagreb kao ozbiljnog partnera u svojim projektima. Naravno, u svim tim našim „europskim nastojanjima“ pokušavamo Europu što više približiti našim građanima te smo stoga i pokrenuli web - stranicu EU vodič Grada Zagreba.

Poštovane dame i gospodo, dragi gosti, ekselencijo, dragi prijatelji. Čast mi je obratiti vam se u ime predsjednika Vlade Republike Hrvatske dr. Ive Sanadera i prenijeti izraze njegove čvrste potpore vašem vrijednom radu. Ovaj skup dolazi u pravom trenutku s nadasve aktualnom temom kao još jedan doprinos u raspravi o budućnosti Hrvatske u europskom i svjetskom kontekstu. Riječi koje svakodnevno obilježavaju aktualni međunarodni, ali i hrvatski trenutak, noseći u sebi strategijske konotacije, to su naravno eurointegracije i globalizacija. Razmišljanja o europskoj ali i globalnoj Hrvatskoj mnogo su više od pitanja praćenja aktualnih fenomenoloških trendova. Ona se ne mogu svesti samo na prigodne rasprave i opaske kratkoročnih političkih ciljeva niti na načelna futuristička nagađanja. Riječ je o strategijskom pitanju koje nalaže sadržajan i promišljen odgovor, a prije svega dobro razumijevanje stvarnog značenja europeizacije i globalizacije za budućnost Hrvatske.

Od stjecanja neovisnosti Hrvatska je odredila članstvo u EU kao jedan od glavnih strategijskih ciljeva. Od tada do danas učinjen je ogroman korak u provedbi toga i Hrvatska je došla blizu njegova ostvarenja. Ulazak u EU za Hrvatsku je važan ne samo zbog opće poznate činjenice da je Hrvatska oduvijek povijesno, kulturološki, civilizacijski i vrijednosno pripadala Europi. To je pitanje od kapitalnog značenja i stoga što Hrvatska dijeli iste one vrijednosti na kojima je temeljena Europska unija. To su sloboda, demokracija, pravna država, poštivanje ljudskih prava, jednakost i slobodno tržište. Ulaskom u taj krug Hrvatska sve te vrijednosti promiče, štiti i jača i nadograđuje u isto vrijeme.

Ulazak u EU za Hrvatsku je pitanje opredjeljenja prema boljem životu njenih građana koji u ujedinjenoj Europi mogu očekivati raznovrsnije i veće mogućnosti boljitka. No važnost pristupanja Uniji ne može se mjeriti samo gospodarskim kategorijama. Mnogo je jednako vrijednih razloga u rasponu od sigurnosnih do institucionalnih. Ali, ako bi jedan razlog trebalo posebno istaknuti, onda je to sudjelovanje u donošenju odluka za središnjim stolom u Bruxellesu. U najvećem je interesu RH ravnopravno i aktivno sjediti za tim stolom. Za stolom gdje se donose odluke od dalekosežnog značenja za budućnost Europe a time i same Hrvatske.

Proslava 50. godišnjice potpisivanja rimskih ugovora bila je upravo prilika za obnovu potvrde privrženosti država članica visokim ciljevima demokracije, pravne države i gospodarskih sloboda osobne i kolektivne sigurnosti kao i pogled na viziju zajedničke budućnosti koja uključuje nastavak izgradnje i jačanje ali i njezine uloge u svijetu. Dogovor o reformskom ugovoru, ili kako ga je predsjednik Europske komisije Barroso nazvao «Lisabonskim ugovorom» koji je postignut na Europskom vijeću prije nekoliko dana, dodatna je potvrda razvoja Europske unije u tom smjeru. Taj ugovor za EU predstavlja ne samo konačan izlaz iz institucionalne krize, već i potvrđuje njezinu spremnost da ojačano odgovori izazovima 21. stoljeća. Za Hrvatsku taj je jednako važan. U njemu vidimo novi poticaj našim pristupnim pregovorima, a dobivamo i jasniju sliku u kakvu EU ulazimo. Nadamo se da će pozitivno ozračje koje je obilježio povijesni dogovor o tekstu ugovora u Lisabonu prevladati i u postupku ratifikacije koji slijedi u državama članicama.

Dopustite samo nekoliko riječi o trenutnom stanju u pristupnim pregovorima. U 19 poglavlja za koje je Hrvatska predala svoja pregovaračka stajališta, pregovori su otvoreni u 14 poglavlja, a od toga 2 su poglavlja zatvorena. Očekujemo otvaranje i ostalih poglavlja za koja smo svoja stajališta predali za vrijeme predsjedanja Portugala EU. Na taj način imali bismo do kraja godine otvorenih više od polovice ukupnog broja pregovaračkih poglavlja. Da li smo zadovoljni sadašnjom brzinom pregovora? U svakom slučaju ne možemo reći da nismo. Gore navedene brojke govore mnogo no ne daju potpunu sliku.

U prosudbi uspješnosti dosada postignutim u hrvatskim pristupnim pregovorima, treba sagledati više čimbenika koji imaju nemali utjecaj na političko ozračje u kojem se pregovori vode, ali i na operativni dio procesa. Jedan je od njih svakako vezan za raspravu unutar EU o pitanjima vezanima za institucionalne reforme i reformski ugovor koja su već dugo u središtu pozornosti svih članica EU. U takvim okolnostima pitanje proširenja EU za neke države članice bilo je neko vrijeme u drugom planu. Dodatno, nakon posljednjeg kruga proširenja došlo je do svojevrsnog «zamora» proširenja, a to se odrazilo na pristup pojedinih država članica kako filozofiji tako i metodologiji i instrumentariju pregovora. Pravna stečevina veća je nego ikada ranije. Hrvatska pregovara s većim brojem država članica, čak njih 27. Sve to čini naše pregovore dodatno složenim i zahtjevnim pa u kontekstu toga dosada postignuto ima dodatnu vrijednost. Ističući složenost hrvatskih pregovora, ni u kojem slučaju ne želimo umanjiti uspjeh onih koji su do sada prešli ovaj put. Također naglašavanjem težine pregovora ne tražimo popust za naš rad ili pokriće za obaveze koje još nismo ispunili. Ali bez sagledavanja težine ukupnog procesa - pravne, političke, administrativne, legislativne i svake druge zahtjevnosti - ne može se objektivno i cjelovito prosuditi dinamika pregovora i dosadašnja postignuća Hrvatske.

Odlučni smo nastaviti i provoditi reforme koje proizlaze iz pristupnih pregovora i ispunjavati svoje obaveze kako bi ostvarili konačni cilj, a to je članstvo u EU što je prije moguće. Uvjereni smo da će se pregovori nastaviti dobrim ritmom, te da će Hrvatska biti slijedeća 28. članica EU. U dvije godine, koliko do sada pregovori formalno traju, mnogo smo toga naučili, mnogo odradili, ali dakako naš put nije gotov. Znamo da je pred nama veliki posao koji nastavljamo obavljati s energijom i odlučnošću. No dvojbe oko našeg budućeg članstva praktički su otklonjene. Više nije pitanje da li već je samo pitanje kada.

Na putu prema EU od velike nam je važnosti potpora država članica EU. Sve nas politički podupiru u konačnom cilju, mnoge od njih pružaju nam i značajnu pomoć u bilateralnim pregovorima i na tome im zahvaljujemo. Zahvalni smo Europskoj komisiji na tehničkoj i ostaloj stručnoj pomoći u pregovorima te posebno Europskom parlamentu na neupitnoj političkoj potpori. Europska budućnost, odnosno točnije EU budućnost Hrvatske, tijesno je povezana s ulogom Hrvatske na globalnom planu i mogućnošću uspješnog odgovora na rastuće izazove zahuktale globalizacije. Globalno zatopljenje, ilegalne migracije, borba protiv terorizma, da nabrojim samo neke od njih. EU jedini je učinkovit odgovor Europe na kompetitivnost i neizvjesnost novog globaliziranog svijeta, o čemu je danas ovdje već bilo i još će biti puno govora.

Na kraju još nekoliko riječi o hrvatskom mjestu u svijetu. Ono je uvaženo, ono je teško izboreno. Ali to što smo izborili vrijedno je svake pozornosti. Od svoje neovisnosti Hrvatska je postala ne samo članica UN, ne samo aktivna članica u međunarodnim svjetskim, europskim i regionalnim organizacijama i inicijativama, ne samo da je korak do članstva u NATO-u, za što uskoro očekujemo i pozivnicu, čime se dodatno ojačava sigurnosni ali i demokratski okvir Hrvatske. Hrvatska je nedavno izabrana za nestalnu članicu Vijeća sigurnosti s dvogodišnjim mandatom koji počinje 1. siječnja 2008. To je važna potvrda našeg dosadašnjeg vanjskopolitičkog djelovanja i prepoznavanje sigurnosnih i drugih potencijala Hrvatske ne samo u regiji nego i šire. Kao članica Vijeća sigurnosti Hrvatska će dati svoj konstruktivni doprinos rješavanju pitanja globalnog karaktera.

Hrvatska u Vijeće sigurnosti ulazi kao država kandidat za članstvo u EU. Time EU dobiva u Hrvatskoj važnog strateškog partnera za tim stolom pa se može na neki način reći da od 15 članica Vijeća sigurnosti EU ima jednu trećinu kroz hrvatsko članstvo. Hrvatska ulazi u veoma važno i dinamično razdoblje u kojem su joj primarni vanjskopolitički ciljevi pristupni pregovori za članstvo u EU, ulazak u NATO, nastavak brojnih aktivnosti na regionalnom polju i, dakako, djelovanje u Vijeću sigurnosti UN. Te ciljeve, ma koliko se činili izazovni i zahtjevni, vjerujte da Hrvatska ima odlučnosti, snage i znanja ispuniti. Zahvaljujem na pozornosti.

Dragi prijatelji, dragi gosti, zapravo sam trebao jučer govoriti o Hrvatskoj i europeizaciji jugoistočne Europe, a danas o procesu europskog ujedinjenja i globalizaciji. Zbog plenarne sjednice jučer sam morao biti u Strasbourgu, pa sam tek noćas stigao u Zagreb. Danas ću pokušati objediniti obje teme. Kako su one tematski vrlo povezane, to neće biti problem.

U ovoj dvorani ne mogu početi svoje izlaganje a da ne podsjetim na generalnu skupštinu prije pet ili šest godina kad je jedna dama, vrlo sposobna državna službenica, predstavnica Hrvatske vlade, podnijela izvješće kako tadašnja hrvatska javna uprava ispunjava anketni upitnik koji je poslala Europska Komisija. Tom je prilikom vrlo optimistički rekla, da nakon ispunjavanja toga upitnika neće proći puno godina te će Hrvatska moći postati punopravnom članicom EU. Ja sam tada govorio pomalo u pesimističnom tonu i ukazao na mnoge političke prepreke. Znam da su mi to neki i zamjerili, čak su me zbog toga i pozivali na red, no sada u retrospektivi, moram priznati da ni u najmračnijim slutnjama nisam mogao zamisliti kakve će sve umjetne prepreke biti postavljane pred Hrvatsku, koje nisu postavljane ni pred jednu drugu državu kandidata za članstvo u EU. To sam morao ovdje javno izreći. Što su konačno u tom procesu pregovori u nizu poglavlja uznapredovali, to se može zahvaliti mnogim čimbenicima: sposobnom pregovaraču g. Drobnjaku, prijateljima Hrvatske - prije svega u Paneuropskoj uniji pod vodstvom našega međunarodnoga počasnog predsjednika dr. Otta von Habsburga i našeg međunarodnog predsjednika Alainea Terrenoirea, a sigurno i potpori unutar EU parlamenta članova PEU, poput Juliena Vanderbeekena i Inga Friedricha, te mnogim aktivnostima koje su poduzimane u prilog Hrvatske. Ovdje želim jasno reći da je glavna zasluga što je Hrvatska na putu prema EU toliko uznapredovala zasluga premijera Ive Sanadera koji je na tom putu morao svladavati nevjerojatne zapreke. Svi se sjećamo kako je on prije izbora 2003., kad je bio još u opoziciji a Hrvatska je bila daleko od početka pregovora, na inicijativu naše parlamentarne paneuropske grupe usred izborne kampanje došao u Strasbourg i izjavio kako će on ako postane premijer, odmah nakon izbora ponovno doći u Strasbourg. To doduše kažu svi vođe opozicija koji nas posjećuju u EP, ali to gotovo nitko ne čini takvim intenzitetom kao Ivo Sanader. Nakon pobjede on nije došao samo jednom nego opetovano dolazi u Strasbourg i Bruxelles te na više jezika kompetentno i vrlo dobro zastupa svoju zemlju. Što je još vrlo važno, sjajno poznaje ljude i prilike a izgradio je i snažnu mrežu ljudi diljem Europe koji djeluju u korist Hrvatske. To je važno i stoga što se pred Hrvatsku stavljaju nevjerojatne umjetne prepreka na putu prema EU koje se moraju nadvladati i ukloniti. Već i o samoj borbi oko otvaranja, odnosno pokretanja, pregovora prije dvije godine, mogla bi se napisati jedna cijela knjiga, kad bih samo imao vremena a možda ću ga jednom i imati. Nevjerojatno je, što se sve događalo.

Podsjetit ću samo na tvrdnje gđe del Ponte kako je hrvatska Vlada skrila generala Gotovinu u nekom franjevačkom samostanu u Hrvatskoj ili B i H, a neko je vrijeme čak javno izjavljivala da se nalazi u samom Vatikanu. To se brzo zaboravlja, pa sam je ja, kad je podnosila izvješće kod nas u EP pred vanjskopolitičkim odborom, javno pozvao da se ispriča hrvatskom narodu, franjevcima i Vatikanu. Naravno da to nije učinila. Tom sam prilikom također napomenuo da bi se zapravo trebala zabrinuti jer je očito da dobiva pogrešne informacije, budući da je Gotovina bio u Španjolskoj a ne u franjevačkom samostanu u Hrvatskoj ili B i H. Dakle, nakon što je podlegla tako očitim lažima, javno sam joj predložio da bi trebala naći bolje izvore informacija, jer je vrlo opasno služiti se tako lošim izvorima informiranja. Na to mi je javno odgovorila kako su je na pogrešan put naveli predstavnici različitih međunarodnih tajnih obavještajnih službi.

To je vrlo zanimljivo. Naime, nisam siguran da to nije doista tako, jer iako ona nije nedužna žrtva u cijeloj priči, sjećam se razgovora sa švedskom kolegicom, koja je u međuvremenu postala ministrica. Prije nekoliko godina bili smo u Zagrebu i dok smo se vozili u posjetu predsjedniku Mesiću, ona mi je povjerila kako ima prvoklasne informacije švedske tajne obavještajne službe da se Gotovina nalazi u nekoj kući u blizini Predsjedničkih dvora na Pantovčaku. Potom sam čuo raznorazne drugačije informacije iz Londona, pa se može jasno vidjeti da tu nešto ne štima. Zapravo su se sustavno podmetale laži. A kad doživim stvari, kao što je npr. činjenica da kolege u Europskom parlamentu koji nikada nisu bili u Hrvatskoj i nemaju pojma gdje je Hrvatska, podnesu pismeni podnesak i to u okviru izvješća o stanju u Srbiji, koji govori kako je neki ministar u Zagrebu sudjelovao na određenom koncertu, a da on uopće nije bio na tom koncertu, onda vidim da ipak postoji neka vrsta, rekao bih, urote, iako ja nisam zagovornik urota. Moram ustvrditi da se sustavno podmeće Hrvatskoj i ometa je se na njenom putu u Europu.

Ako sada obratimo pozornost na sposobnosti i kapacitete Komisije vezano uz prevođenje i obradu dokumentacije, koji su zadovoljavali u pregovorima s 10 država kandidata, a sada odjednom nema dovoljno prevoditelja za dvije države kandidate, pri čemu se zapravo pregovara samo s Hrvatskom, jer se s Turskom gotovo ništa ne zbiva, dakle samo je jedan ozbiljan kandidat s kojim se intenzivno pregovara. Hrvatska je zemlja sa 4 i pol milijuna stanovnika i jednim jezikom, pa sad kad netko kaže da Komisija nema dovoljno prevoditelja i da se dokumentacija ne može obrađivati, a mi predstavnici u EP znamo da administrativni kapaciteti Komisije nisu smanjeni nego su dapače povećani, ako to sada odjednom nije dovoljno, a znamo da je bilo dovoljno kad je bilo 10 kandidata, onda zaista možemo vidjeti da se ovdje bori svim sredstvima kako bi se blokiralo i potkopalo Hrvatsku. Stalno to govorim hrvatskim prijateljima koji su vrlo angažirani i konstruktivni, što je dobro, ali ja kao zastupnik koji je izrazito sklon Hrvatskoj i kao čovjek koji je posve neovisan u razmišljanjima, želim reći kako je ovo što se radi Hrvatskoj pravi skandal. Time je zapravo još upečatljivije mirno i racionalno ponašanje, suvereni način na koji hrvatska Vlada vodi te pregovore. Na tome joj zahvaljujem i čestitam.

Dragi prijatelji, to ne kažem samo na razini teorije. U jesen 1991. bio sam u Vukovaru i okolici te znam što se tamo događalo. Bila je to brutalna genocidna politika i ako se to danas pokušava uljepšati, onda je to u mojim očima pokušaj da se povijest napiše na potpuno drugačiji način, zapravo da se manipulira poviješću. Tada sam bio svjedokom događanja u Vukovaru i ne dopuštam da mi bilo tko pokušava podmetnuti neku drugu sliku povijesti. Zadovoljan sam što je o tome upravo EP donio jasnu odluku i što je premijer Sanader pred Generalnom skupštinom UN održao govor koji je bio vrlo jasan. Možda je zapravo usprkos tome ili baš zbog toga, ne znam, Hrvatska izabrana u Vijeće sigurnosti u glasovanju s podjednakim izgledima na pobjedu između nje i jedne druge srednjoeuropske zemlje. Hrvatskoj možemo doista samo čestitati.

Dragi prijatelji, što se tiče razvoja na području jugoistočne Europe moramo priznati da su, Bogu hvala, Hrvatska i također Sanaderova vlada od samih početaka jasno davali do znanja da ne žele da Hrvatska bude posljednji kamen u mozaiku proširenja, već da se smatraju prethodnicom integracije preostalih zemalja na području između Hrvatske i Grčke. Mislim da smo posljednjih mjeseci svjedoci raznih važnih događanja, ali potrebno je još dosta toga napraviti. Makedonija sada ima mladog paneuropski orijentiranog premijera, a i ministar vanjskih poslova član je PEU, imaju sjajnu vladu koja, boreći se protiv velikih opstrukcija, pokušava krenuti putem Europe. Makedonija je država kandidat s kojom se još ne pregovara, ali nadam se, da ćemo konačno, najkasnije za vrijeme slovenskog predsjedavanja, dakle u prvoj polovici iduće godine, a postavit ću i pitanje u vezi s tim na plenarnoj sjednici idućega mjeseca, dakle, pokušati definirati datum za otvaranje pristupnih pregovora s Makedonijom. I tu ima različitih otpora, no to je nešto što bismo željeli ostvariti tijekom slovenskog predsjedavanja.

Predstojeća povijesna odluka koja je pred nama jest odluka o statusu Kosova. Europski parlament je sa 75% glasovao za plan Ahtisarija, dakle podržao je neovisnost Kosova. Komisija se priključila toj odluci a u Vijeću samo 4 od 27 država članica imaju određene dvojbe: Grčka, Cipar, Slovačka i Španjolska. Nadam se, da će i te sumnje biti uklonjene i da će doći do odluke što se tiče statusa Kosova. Ovaj tjedan sam u Strasbourgu ugostio prvu veliku skupinu mladeži iz Kosova koji su nas posjetili u EP, gdje su nastupili sa svojim folklornim pjesmama i plesovima pod vodstvom članice Paneuropske unije Teute Muse, koja pripada Predsjedništvu Kosova. Vjerujem da pitanje rješenja Kosova nije nešto što će koristiti samo Kosovu nego i zemlji s kojom smo se nedavno intenzivno bavili u Parlamentu, naime Srbiji. Zemlja koja će najviše dobiti rješenjem Kosova bit će Srbija zato što više neće biti prisiljena protiv svojih interesa prepuštati velike dijelove svojega gospodarstva Rusiji, kako bi u Vijeću sigurnosti dobila podršku Moskve, nego će konačno moći slijediti svoje interese i krenuti putem EU. Mi smo to u EP također popratili Kacinovim izvješćem i dali podršku razvoju u tom smjeru.

Razmatrali smo i tešku situaciju u Bosni i Hercegovini, važne susjedne zemlje Hrvatskoj. Nedavno je održan vrlo uspješan skup PEU B i H, na koji ja nažalost nisam mogao doći jer se u Bavarskoj održavao kongres CSU-a s izborom novoga predsjedavajućeg stranke i usvajanjem novoga programa. Nekoliko tjedana prije toga bio sam u Sarajevu a dobio sam i izvješće sa skupa i moram reći da su naši Paneuropejci izabrali jedini ispravan put, a to je da će ta zemlja imati jedino onda budućnost, ako se uspostavi federativno uređenje u kojoj su sva tri njezina naroda potpuno ravnopravni. Za to će biti potrebno provesti puno promjena. Na plenumu u Strasbourgu napao sam Vijeće i Komisiju budući da provode politiku koja je potpuno neprihvatljiva, jer ako tzv. entiteti blokiraju tu državu iznutra, a mi vršimo samo pritisak izvana tako što prekidamo pregovore, time nećemo ništa postići već će to na kraju dovesti do destabilizacije B i H. Stoga je vrlo važno da uspije reformiranje te države.

Crna Gora je prošli tjedan usvojila svoj demokratski ustav i mislim da ovdje, kao i u Albaniji, imamo priliku te dvije zemlje pokrenuti u pravcu Europe. Pri tom je zakašnjela duhovita šala da Crna Gora koja je već uvela euro isti mora ukinuti kako bi ga ponovno kasnije uvela. To je nešto što se vjerojatno može izmisliti samo u Bruxellesu. Smatram da moramo promicati integraciju toga cijeloga područja sa vrlo različitim problemima, te da nakon pristupa Hrvatske naš sljedeći veliki cilj mora biti približavanje tih zemalja EU.

Dragi prijatelji, osobito mi je drago da je kod ovih vanjskopolitičkih govora prisutna i ministrica vanjskih poslova. Draga Kolinda, drago mi je da si i Ti tu. Mi se kao Europljani nalazimo i suočavamo sa situacijom u kojoj se moramo drugačije pozicionirati s obzirom na kontekst globalizacije. Nemam dovoljno vremena o tome govoriti, ali ipak želim reći nekoliko riječi o Ugovoru koji je potpisan u Lisabonu. Ugovor je, prema mome mišljenju, zapravo monstruozni fušeraj birokracije, jedva da ga može tko razumjeti. Stari ustavni ugovor su kritizirali kao nečitljiv, ali on je bio sjajno čitljiv u odnosu na ovo što se sada usvojilo - s gomilom fusnota i ostalih napomena. Ali ugovor će, kad ga se ratificira, a u što ne možemo biti sigurni, iako je zapravo birokratski fušeraj, omogućiti bitni napredak u supstanci. Postupak zajedničkog odlučivanja, u kojem je u zakonodavstvu EP ravnopravan, proširit će se na 90 do 95 % donošenja europskih zakona, ograničit će se Komisija, Vijeće i Parlament utoliko što ih se smanjuje i poboljšava njihova organizacija, prije svega Vijeće u kojem će biti dvo i po godišnje predsjedavanje. Također je vrlo važno da taj Ugovor nije čisto organizacijski po svome sadržaju nego sadrži i nekoliko drugih točaka. Za razliku na prošli, preambula je nadopunjena upućivanjem na religiozne i kulturološke vrijednosti na kojima počiva Europa. Iskreno rečeno, to nije dovoljno, ali je ipak ušlo u novi tekst. Želimo eksplicitno spominjanje kršćanstva. Ipak, to je prvi korak u pravom smjeru. Ipak se to spominje u preambuli i to zahvaljujući saveznoj kancelarki Angeli Merkel. To je dokaz da idemo u pravom smjeru. Po prvi puta tu je i članak koji se odnosi na manjine, jer EU je dosada bila slijepa na manjine. Važan je napredak i karta temeljnih prava, koja će sada nakon poljskih izbora i tamo neograničeno vrijediti. Jedino Velika Britanija ide svojim vlastitim putem, domovina Magna Charta Libertatum, to je nekako i apsurd ali je tako. Tu ćemo kartu temeljnih prava 12.12. 2007. u Strasbourgu svečano potpisati kao sporazum između europskih institucija. Osobito mi je drago da će se to dogoditi u Europskom parlamentu jer nematerijalistički napredci se obično dešavaju u Strasbourgu a ne u Bruxellesu i to mi je neobično drago.

U tom kontekstu želim još nešto reći o zadaćama koje se postavljaju pred EU u budućnosti. Moramo pokušati konsolidirati ovaj organizacijski ugovor i provesti njegovu ratifikaciju. Ukoliko to ne uspijemo, onda ćemo morati ponovno osnivati EU, potpuno iznova. Morat ćemo raspraviti na kojim pravnim temeljima će počivati i s kojim se državama može nastaviti. Ako međutim ta ratifikacija uspije, prema mome mišljenju odmah nakon izbora 2009. moramo nastaviti borbu za bolji ugovor na temelju sada konsolidiranog Ugovora. Dakle, ne treba se boriti protiv toga konsolidiranog Ugovora, nego odmah 2009. krenuti s novom inicijativom za novi ugovor koji će biti prohodniji i čitljiviji, u kojem će biti jasno izražene i spomenute kršćanske vrijednosti, ali to će biti tek naredni korak. Apsurdno je vjerovati da je to posljednji čin. Postoji zapravo i poznata svađa oko simbola koji postoje već desetljećima, oni su se afirmirali a sada ih nismo htjeli staviti u Ugovor. To je proizvelo upravo suprotnu reakciju. Europske institucije su se dogovorile da će se još više nego prije koristiti simbolima. U Strasbourgu se sada kad dođe u posjetu EP neki međunarodni gost dva do pet puta svira europska himna, dakle iako simboli nisu definirani u tekstu imamo sve više zastava i himni. To je nešto što je jako važno za očvršćivanje europskoga identiteta, što mora biti sljedeći korak.

Europa se s obzirom na kontekst globalizacije u svijetu može afirmirati jedino onda ako ima jak, stabilan identitet, jasan osjećaj zajedništva, ako ima jasan zajednički kulturni identitet. Louise Weiss, stara predsjednica EP i poznata članica Paneurope, rekla je 1979. nakon prvih izravnih izbora za EP da Europa ima smisla i može funkcionirati samo onda ako postoje ljudi koji sebe drže Europljanima, a Europljani postoje samo na bazi zajedničke europske kulture. Utoliko je Paneuropski pokret već pri osnutku 1923. godine bio pravi odgovor na tendenciju globalizacije. Doista, apsurdno je reći da je globalizacija novi fenomen. Globalizacija je započela s kristijanizacijom i europeizacijom svijeta, kad su europske sile otkrivale i osvajale druge kontinente. I Coudenhove Kalergi se zapravo već bavio pitanjem globalizacije, s Britanskim imperijem za koji, smatrao je, mora postojati protuteža. Bavio se i sovjetskim imperijem, za koji je također rekao da mora postojati protuteža. Smatrao je da je SAD-u kao protuteža potreban samosvjestan partner s ove strane Atlantika. Paneuropa je bila zapravo odgovor i na osnivanje Lige naroda. To je bila zapravo prva globalizacijska politička institucija a Coudenhove Kalergi je rekao da svjetski poredak može funkcionirati, a već tada se govorilo o njemu, samo onda ako postoje jake kontinentalne jedinice koje surađuju. Interkontinentalno jedinstvo Europe je Paneuropa izgrađena na svojim vrijednostima, dakle grčko-rimska i kršćanska baština, prije svega na vjeri, a pritom je ključno ne zaboraviti također i socijalnu dimenziju Europe. Dr. Otto von Habsburg je prije gotovo 50 godina napisao jednu fantastičnu knjigu „Socijalni poredak sutrašnjice“. Danas nakon 50 godina nije više sve tako aktualno, ali to je bila aktualna knjiga i svakom bih preporučio da je pročita zato što povezuje socijalni nauk katoličke crkve, kakav je nastao tokom 19. stoljeća, s onim što danas u 21. stoljeću moramo stvoriti: svjetski poredak u kojem ćemo biti gospodarski konkurentni uz istodobno vođenje aktivne politike koja se brine za socijalno utemeljenje društva, koje neće biti birokratsko nego se zasnivati na prirodnim zajednicama koje ga osnažuju, na socijalnoj pravednosti koja je suprotstavljena materijalizmu, kako je to napisao dr. Otto von Habsburg „demonskoj naravi produktivnosti“.

Papa Ivan Pavao II je s Helmutom Kohlom prije 10 godina prošao kroz Brandenburška vrata. Uostalom, Helmut Kohl je bio prije dva dana u Strasbourgu i podsjetio kako je to bio najveći trenutak u njegovu životu. Tada je blagopokojni Papa Ivan Pavao II kod Brandenburških vrata održao govor i rekao: „Nakon pada i sloma komunizma nije nam zadaća da istočni materijalizam tj. komunizam, zamijenimo zapadnim materijalizmom“. Mislim da je to i ključna zadaća koju ima Europa, da se otvori tehničkim aspektima globalizacije. Naravno da moramo usavršiti i koristiti modernu tehnologiju i biti gospodarski konkurentni, ali ključno je, međutim, da će Europa preživjeti samo onda ako obnovi ono što je u njenom najsvjetlijem razdoblju bio temelj njezine najveće snage – nematerijalističku dimenziju. To se mora obnoviti i to je ključna točka i velika zadaća za budućnost Paneuropskog pokreta u politički ujedinjenoj Europi.

Mislav Ježić, počasni predsjednik Hrvatske Paneuropske unije, potpredsjednik Međunarodne Paneuropske unije

Poštovane dame i gospodo, dragi paneuropski prijatelji!

Sve Vas srdačno pozdravljam. Da ne duljim previše, želio bih reći zašto smo ovu konferenciju nazvali „Europeizacija u kontekstu globalizacije. Hrvatska 2009.“. Hrvatska u ovome trenutku, kao što ste do sada imali prilike čuti, intenzivno sudjeluje u pregovorima za članstvo u Europskoj Uniji a i Europski parlament, kao što nas je izvijestio g. Bernd Posselt, velikom je većinom donio zaključak da se pristupanje Hrvatske očekuje u 2009. godini. Zato, dakle - europeizacija i Hrvatska 2009.

Kao simboličan događaj koji nas, naravno, uza sve one gospodarske promjene o kojima će govoriti drugi govornici, među njima i g. Vedriš, stavlja pred pitanje uzimanja aktivne uloge u globaliziranome svijetu, možemo još jednom spomenuti važan uspjeh Hrvatske da je uspjela biti izabrana za nestalnu članicu Vijeća sigurnosti za razdoblje 2008.-2009. Dakle, teme europeizacije i globalizacije, europska pitanja i globalna pitanja bit će dio političke odgovornosti hrvatske države u najbližem razdoblju koje nam predstoji. Pitam se, hoće li se uspjeti, a želim da se uspiju tomu prilagoditi naši mediji. Želio bih ponovno u našim medijima, na televiziji, radiu i u tiskanim medijima moći čitati dobra izvješća o problemima europske i svjetske politike. Stjecajem niza okolnosti naši su se mediji u proteklom razdoblju uvelike ograničili na domaće teme. Od srca pozdravljam ovdje prisutne novinare, ali po odazivu novinara, nažalost, možemo osjetiti da pitanja koja se raspravljaju na ovoj konferenciji nisu za naše medije vijesti, dok to razne senzacije koje nisu nipošto od znatnijega nacionalnog interesa nažalost jesu. Naši bi se mediji pred izazovima globalizacije morali bitno prestrukturirati i naći snage da se suoče sa izvješćivanjem o problemima cijeloga svijeta i svakoga dijela svijeta. Naravno, s time se mora suočiti i naša politika i gospodarstvo. Danas se sastajemo 15 godina nakon međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske, 9 godina nakon reintegracije Hrvatske na cjelini svojeg područja, 5 godina nakon zatraženoga članstva Hrvatske u Europskoj Uniji. I slaveći 95. rođendan nadvojvode Otta von Habsburg, mi ujedno slavimo 5 godina od njegova 90. rođendana, kada je potakao naše političare preko vanjskopolitičkog Odbora Sabora na podastiranje zahtjeva za članstvo u EU. U tome je vremenu Paneuropska unija sudjelovala u događajima vrlo aktivno, na onaj način na koji može nevladina udruga sudjelovati, u poticanju, s jedne strane, Hrvatske na otvaranje prema Europi i na približavanje Europi, a s druge strane nastojala je, zahvaljujući tomu što je tako razgranata međunarodna udruga, lobirati za Hrvatsku u europskim tijelima i u nacionalnim tijelima europskih država, gdje god imamo članove Međunarodne PEU. Rezultati toga rada vidljivi su na mnogim stranama, neke od njih možete naći i u uvodu g. Stephana Baiera u knjigu „Otto von Habsburg. Životopis“. Tamo ćete naći na koji su način MPEU i, posebno, naš tadašnji međunarodni predsjednik, nadvojvoda Otto von Habsburg utjecali na osnivanje Ministarstva za europske integracije u Hrvatskoj. Spomenuo sam već na koji je način nadvojvoda utjecao da se Hrvatska, usprkos lošim savjetima nekih stranih savjetnika, npr. predstavnika Europske komisije, koje su naši političari predugo slušali, ipak u zadnji čas odluči zatražiti članstvo u EU. I u međuvremenu je Međunarodna PEU pružala na mnogo načina podršku Hrvatskoj mnogim manifestacijama, koje su se do ove godine održavale pod nazivom „Hrvatska 2007.“, dok se nije ove godine kao realan datum za ulazak u EU u našoj politici, a i po prosudbi Europskoga parlamenta, iskristalizirala godina 2009. Sada nam ona mora biti cilj. Na tome putu koji mora proći hrvatska država, Paneuropska će joj unija, naravno, pomagati gdje god bude mogla.

Kada se pitamo o pitanjima europeizacije i globalizacije, moramo se zapitati i kakav će biti svijet za 20-30 godina, da li će biti unipolaran ili multipolaran? Ovdje se kao neka vrsta krilatice spomenula riječ koja simbolizira jedan vid globalizacije „macdonaldizacija“, a mislim da smo sami svjedoci toga da postoji uz „macdonaldizaciju“ - sa svim onim što ona simbolički znači - još nekoliko globalizacijskih procesa od kojih ću ja izdvojiti jedan koji možemo vidjeti vlastitim očima. On bi se mogao zvati „zhong-guo-shang-dian-izacija“ ili „zhong-guo-can-guan-izacija“ svijeta. Ne samo u našim gradovima, nego i selima i seocima danas svugdje imate kineske dućane i restorane, kojih pred dvadesetak godina uglavnom nije bilo. To je također dio globalizacije, i taj vid nagovještava da će svijet za 20-30 godina biti sigurno multipolaran. U tom multipolarnome svijetu Europa mora naći svoje mjesto. Vraćamo se zapravo na aktualnost tema Coudenhove Kalergija iz 1922. i 1923. godine kada je zamišljao svijet pa i Europu, ne u prvome redu kao zajedničko tržište, mada je bio svjestan i te dimenzije, nego u prvome redu kao jedno od polja svjetskih sila „Kraftfeld“, pored SAD, Rusije, Dalekoga Istoka s Japanom i Kinom, ili Britanskoga Imperija, kao jedno od velikih polja sila kakva se ponovno bude i postaju aktualna u naše vrijeme. Ima nekih razlika, od kojih je nauočljivija ta da više nema Britanskoga Imperija, ali se je zemlja koja ga je činila carstvom, Indija, pojavila sama kao jedno od novih velikih polja sila, i kao takva je priznata od SAD nakon 11. rujna 2001. godine. Mi, dakle, sudjelujemo s jedne strane u velikome povijesnom procesu presudnome za naš kontinent - procesu ujedinjenja Europe u Europsku Uniju, ali, s druge strane, ostali svijet ne ostaje nepromijenjen i ne zaostaje u mijeni, nego naprotiv ubrzava korak, i Europa se više ne mora nositi samo s trenutno najjačom silom u naizgled unipolarnome svijetu, nego sa nekoliko jakih središta gospodarstva i politike, a ona naravno imaju i svoj kulturni identitet koji će se osjetiti u skoroj budućnosti u svijetu.

Coudenhove Kalergi govorio je o glavnim pitanjima u svoje vrijeme: o socijalnome i europskome pitanju. Ovo se možda danas preformuliralo u pitanje odnosa europeizacije i globalizacije, a socijalno je pitanje ostalo jedno od ključnih pitanja - možda se danas može govoriti o gospodarsko-socijalnom pitanju koje stoji pred politikom naših zemalja EU i zemalja svijeta - ali se pojavilo i treće pitanje koje ne smijemo zaboraviti - ekološko, koje je postalo egzistencijalnim pitanjem za opstanak svijeta. U svim tim pitanjima treba naći razine na kojima se ona mogu rješavati, a te su razine - od lokalnog djelovanja pa do globalne koordinacije - uvijek one koje su primjerene za rješenje pojedinoga pitanja, po mogućnosti najniža na kojoj se neki problem može rješavati, ali za niz problema, poput zagrijavanja atmosfere, morat će to biti globalna razina.

Mislio sam to podrobnije elaborirati, ali mislim da je u ovome trenu bolje da samo kažem da je globalizacija pojam, s jedne strane, komplementaran za nas ovdje, u ovome dijelu svijeta, pojmu europeizacije, ali je ujedno i pojam koji se mora dovesti u ravnotežu sa cijelim rasponom pojma supsidijarnosti, jer se ne će moći rješavati pitanja niti europsko-globalna, niti gospodarsko-socijalna niti ekološko-egzistencijalna ako se na mudar način ne stvori na principu supsidijarnosti europski, a onda i svjetski, sustav koordinacije u rješavanju tih pitanja.

U pogledu europeizacije pred nama se otvaraju mnoga pitanja o kojima će govoriti i slijedeći govornici, koja se tiču i europskoga suvereniteta, ne samo političkoga i gospodarstvenoga, nego i znanstvenoga i tehnološkoga. Naravno, u svijetu u kojem živimo ne bismo se osjećali kod kuće ukoliko bismo u njem izgubili svoj kulturni identitet, pa i na njem moramo raditi, njegovati ga i znati živjeti kao uljuđeni ljudi svojih kultura u budućem svijetu.

Međutim, ako i uspijemo održati svoj suverenitet na tim razinama, a otvoriti se svijetu kao kontinent suradnje solidaran sa ostalima i aktivan u stvaranju budućega svijeta, ne ćemo imati komu ostaviti svoju kulturu ako ne budemo imali one mladeži koja je može od nas preuzeti i dalje njegovati. Moramo, dakle, i u načinu mišljenja, ali i u načinu života, nastojati da prestanemo živjeti u svijetu samo starenja i smrti. Od svih investicija u gospodarstvo, kao i u znanost ili kulturu, najvrjednija je investicija u ljude, a od njih je najvrjednija investicija u mlade ljude. A nje nema bez mladih ljudi, nje nema bez djece.

To su neki od problema pred kojima stoji Europa i svijet, a sasvim osobito Europa, i ja bih time završio i predao riječ slijedećim govornicima.

Da govorim na katalonskome, vjerujem da bi me nadvojvoda razumio, ali ostali ne bi, i zato ću govoriti na francuskome koji je jedan od triju jezika kojima se svakodnevno govori u mojoj zemlji, Andori. Kada govorimo o europeizaciji i globalizaciji, htio bih vam reći kakva je situacija u Andori. Mi smo malena europska zemlja koja ima specifičan etnički sastav. Vrlo je zanimljivo primijetiti da je Andora već davno bila zemlja koja se nalazila na itinereru koji je povezivao srednju i zapadnu Europu. Na malenu području nikla su 52 naselja. Mi unutar Andore ne vidimo granicu niti sa Španjolskom niti s Francuskom. To je za nas bilo uistinu vrlo važno jer smo zahvaljujući takvu položaju postigli veliki mir između svih plemena koja su živjela u Andori. To je također odredilo i način širenja religije u 13. stoljeću u Andori. I mogu reći da smo u doba mnogih ratova na iberijskom poluotoku, u burnim vremenima, u doba raznih religijskih ratova, uvijek bili neutralni. Jedina smo neutralna zemlja koja nikada nije bila okupirana, bombardirana, izgladnjivana. Mi smo uvijek prihvaćali sve izbjeglice ne tražeći nikakve vize. Isto smo tako prihvatili i hrvatske izbjeglice. Uspjeli smo održati dobre odnose sa svim susjednim zemljama od kojih su neke u određenom razdoblju bile i u međusobnome ratu. U doba II. svjetskog rata poslali smo pisma i Moskvi i Berlinu, uspostavili miran odnos s tim zemljama, tako da imamo posebnu diplomatsku tradiciju. 8. rujna 1282. godine potpisali smo sporazum o miru s našim susjedima, i to je u to doba bio jedinstven primjer u svijetu. Katolička se je crkva također složila da se Andora neće dijeliti. Drugi je primjer onaj koji je nadvojvoda Otto von Habsburg spomenuo kada smo u 20-im godinama prošloga stoljeća donijeli novi ustav. Kada govorimo o sadašnjoj poziciji Andore, mogu reći da naši prijatelji ovdje poput Bernda Posselta, nadvojvode Otta von Habsburga i našega predsjednika Alaina Terrenoira znaju vrlo dobro koliko smo mi napora uložili u obranu našega ustava. Mogu nešto reći o onome što mi u Andori kao Paneuropska unija radimo. Zajedno smo s g. Terrenoireom uspostavili zapravo jedan projekt koji se zove „Povezivanje Andore“, gdje želimo što bolje povezati razne dijelove svijeta s Andorom. Znate da danas primamo velik broj turista koji dolaze jednom uskom cesticom u Andoru. S druge strane, želimo zaštititi krajolik Andore koji je izložen opasnostima i rizicima samim procesom globalizacije. Htio bih vam nešto reći u ime Helvetske konfederacije, San Marina i naše Unije, htio bih reći nešto našim prijateljima sa Kosova i iz Srbije. Mi želimo neutralnu Europu, želimo vam pokazati našu solidarnost, i ako vas snađu trenuci teških iskušenja, znajte da uvijek možete računati na nas: mi ćemo primiti naše prijatelje ako im životi budu ugroženi dođe li do nekontroliranih sukoba. Mi razumijemo koji je položaj malih zemalja dok velike zemlje to katkad ne mogu uvidjeti. S druge strane, što se tiče globalizacije, htio bih vam reći da smo mi kao mala zemlja uvijek bili izloženi procesu globalizacije. Nismo imali mogućnosti izbora. U Andori se govori baskijski, no tamo su zatim došli Rimljani, pa kršćani, u određenim razdobljima bili smo izloženi dominaciji islama - trebalo je izdržati sve te razne situacije i razdoblja. Htio bih reći nešto o mitu Europe. Ona je bila fenička princeza koja se odlučila imati svoje potomke u Europi, a mi smo neki od njezinih potomaka. Mi često znamo reći da su drugi ratovali, a mi smo u Andori uvijek pokušavali izbjeći ratove. Nekada su to aristokratske obitelji rješavale ugovorenim brakovima, ali to je prošlost. Ono što možemo sada učiniti jest to da se pokušamo prilagoditi jer je teško, gotovo nemoguće, oduprijeti se globalizaciji. Hvala vam lijepa.

Siegbert Alber, bivši predsjednik Njemačke PEU, bivši potpredsjednik Europskoga parlamenta

„Europeizacija u kontekstu globalizacije“ tema je današnje konferencije. Mogli bismo zapravo reći da je europeizacija i odgovor na globalizaciju koja se pojavila. Bilo bi prekratko reći da Europa ima samo tu jednu jedinu zadaću. Europa je zajednica temeljena na pravu, ima temelje svojeg djelovanja na određenim vrijednostima, teži očuvanju sigurnosti, ali to je i zajednica koja je spremna ponuditi svoj odgovor fenomenu globalizacije. U osnovi, na europskoj razini moramo se zapravo baviti s dva problemska područja. S jedne strane, moramo se baviti produbljivanjem zajednice prema unutra, dakle, interno produbljivanje i prema van, eksterno djelovanje.

Što se tiče proširenja, Hrvatska nam bolno nedostaje, što je već više puta ovdje danas naglašeno. Naime, bez Hrvatske Europa je poput nekog torza. U umjetnosti torzo može biti lijepim djelom, međutim, ovdje kada postoji tako lijepi mozaik, kao što je europski, a nedostaje takav važan dio mozaika, kao što je upravo Hrvatska, onda to sigurno nije tek samo nedostatak. Razloge je predočio g. Posselt. Neki još uvijek sanjaju o starim alijansama, kao što je to često u povijesti bio slučaj.

Ipak neke stvari ne možemo razumjeti. Neki naime kažu da Hrvatsku ne možemo prihvatiti samu već sve zajedno, kada je u pitanju Jugoistočna Europa, ali neke zemlje moraju riješiti svoje probleme i tome slično. Ako čovjek pomisli da bi se moglo dati, poput nekog šećera, nekome tko je pažljivo izveo svoju točku koju je trebao uvježbati, onda su ljudi koji tako misle zaista u krivu. Zapravo važno je uvijek baviti se ishodištem problema, a ne samo nagradom za učinjeno djelo. Doživjeli smo tako da je ono što je u Lisabonu zaključeno, i kao što je g. Posselt rekao da će biti u usvojeno u prosincu. Naravno, što se tiče sadržaja dosta je toga postignuto, ali sramim se ipak kao nekadašnji zastupnik za određeni oblik. Kako se nekoć nije moglo govoriti o ustavnom ugovoru, a sada o reformskom ugovoru ili tek samo o modalitetima rada, onda je to zapravo poput upute kako sastaviti Ikeine police za namještaj. Ako nemate hrabrosti reći što zapravo radite nekim dokumentom to je zaista sramota. Isto tako ako izostavite simbole ili kartu temeljnih prava.

Kada sam bio predstavnik europskog sudišta na konvenciji mogao sam promatrati kako izgleda, ako to imate samo na razini protokola u članku 311. Naravno da i protokol ima istu pravnu valjanost kao i ugovor, ali ipak on je u neku ruku spremljen u smočnicu i to sa strane. Pa ne može se povelja temeljnih prava staviti u prilog. Kada ljudi karakteriziraju Poljake treba reći da su oni još više htjeli. Taj će se interni poljski problem riješiti, ali Engleska ima problema da bi zapravo netko kontrolirao njihovu povelju. Naime, europsko sudište. To možemo dijelom i razumjeti, ali to je nešto što se može primijeniti u primjeni europskog prava. Velika Britanija ima uvijek problema kada se radi o zakonima, o ustavu ne žele ni čuti. U engleskom je pravu dosta jedan paragraf u kojem bi trebalo stajati „u slučaju dvojbe čini ispravnu stvar“, a što je zapravo ispravna stvar to Englezi ne žele ni čuti.

Nama, članovima Paneuropske unije, preostaje učiniti još mnogo toga. Dakle, završetkom odnosno okončanjem novih pristupa i ustavnim ugovorom stvari nisu riješene. Katalog naših zadaća raste iz dana u dan i kao što je g. Posselt s pravom rekao moramo težiti ostvarenju pravog< ustavnog ugovora i zaista ga ne samo napisati nego i braniti. Ako ćemo citirati neke dijelove europske povijesti i ako se usmjerimo samo na europsku gospodarsku zajednicu, onda bismo morali reći nešto i o EFTI koja je zapravo osnovana kao protupol europskoj gospodarskoj zajednici i koja obuhvaća više država nego stara europska gospodarska zajednica. Tamo je bila Velika Britanija također član. Mi u EU možemo se stalno osvrtati u prošlost i pokazati da smo bili uspješni, a EFTA kako izgleda poput zahrđale kade koju više nitko ne treba i zato mi je žao što neki opet pokazuju tendenciju ostvarenja slobodnih trgovačkih zona. EFTA ima još samo tri članice - Norvešku, Island i Lihtenštajn, zajedno manje od 5 milijuna stanovnika, a EU gotovo 500 milijuna stanovnika. Mislim da bi i to trebalo reći i osvrnuti se na to. Dakle slobodna trgovačka zona bila bi premala, to nam ne donosi ništa, to nam je sada jasno.

Druga moja kritika, mislim da će se time morati Hrvati pozabaviti, naglasak na načelu supsidijarnosti. To je dobro načelo, ali ako ćemo biti iskreni, onda onako kako se to treba prakticirati jedan princip koji zapravo sprječava nastanak Europe. U članku 5. spominje se načelo supsidijarnosti, ali u članku 10 govori se također o vjernosti europskoj ideji država članica. Kod nas predstavnici lokalne uprave i samouprave kažu da Bruxelles ne smije regulirati sve i onda navode onaj krasan primjer da Bruxelles ne smije regulirati visinu ili dužinu ograde. Što onda imamo kao posljedicu? Onda Engleska napravi dužinu bodljikave žice npr. 1 cm, Nijemci kažu, ne, ne, iz sigurnosnih razloga treba nam 1,4 cm, Talijani kažu dosta je 0,5 cm da se ljudi mogu popeti preko. Onda imamo unutarnje tržište sa slobodnom trgovinom i budući da je zapravo njemačka bodljikava žica potrebno je više materijala i zato je skuplje zato Nijemci kupuju talijansku žicu a Nijemci onda ne mogu više izvoziti jer su preskupi, dakle zahtijevaju zabranu izvoza za uvoz talijanske bodljikave žice i traže subvenciju kad izvoze. Eto, taj smiješan primjer opet je primjer za ono o čemu sam govorio na početku.

Pravo pitanje mora biti: moram li uopće nešto regulirati ili ne, a ako onda dođem do odgovora da, onda mi je regulacija u Bruxellesu puno draža nego regulacija 27 različitih nacionalnih regulacija koje samo dovode do povećanja birokratizacije. Zemlje se moraju ograničiti samo na ono što zapravo tvori njihov identitet i samostojnost ali ne smiju biti u tome samožive. Građani razumiju ovakvu vrstu argumentacije, ali je zaista postalo perverzno da su građani imali strah za Europu, a danas se boje te Europe. No Europa je naša jedina šansa da bismo kvalitetno odgovorili na izazove koje postavlja globalizacija. Šire mnogi strahove i zapravo govore da ne mogu odustati od svoje nacionalne suverenosti jer su već izgubili svoju nacionalnu suverenost. Ekološko onečišćenje ne nastaje na državnoj granici, financijski se skandali ne zaustavljaju pred nacionalnim granicama, a organizirani se kriminal ne drži granica. Nema više te vrste nacionalnih suvereniteta i to moramo zapravo poimati kao šansu a ne kao prijetnju.

Globalizacija nije nešto na što trebamo odgovarati defenzivno nego trebamo ofenzivno biti prisutni na suoblikovanju. Smatramo, naime, da smo zajednica određenih vrednota, a te vrednote počivaju, čuli mi to rado ili ne, na kršćanskim vrednotama. Čak i ako nam neki predbacuju da smo kršćanski klub mene to ne smeta niti ne vrijeđa već sam ponosan na tu činjenicu. Sve zapravo počiva na ideji kršćanstva i zato razdvajanje crkve i države nije naravno loše, ali to ne znači da ćemo se onda odvojiti od religije i države. Crkva je nešto drugo, a Bog i pozivanje na njega je nešto što nam je potrebno. Pa i glazba i mnoge umjetnosti počivaju na tome. Humanizam a ni prosvjetiteljstvo bez kršćanstva bili bi nezamislivi. Ljudska prava nisu stvorena tek prosvjetiteljstvom, a ateizam bez kršćanstva gotovo nije moguć ni zamisliv. Gotovo je paradoksalna situacija da danas moderni ateisti niti ne znaju u kojeg Boga ne vjeruju. A iz kršćanstva izvodimo i dostojanstvo čovjeka, a to je i u suprotnosti s drugim društvenim modelima. Dakle, samo odgovornost čovjeka to je vrlo važno. Kada čovjek dođe na krajnji sud pita ga se što je učinio ili nije učinio i u tom smislu trebamo imati jasnoću naših stavova i zastupati ih.

Daljnje važno načelo procesa ujedinjenja Europe jest održavanje pluralizma. Naime, Europa je poznata kao pluralno društvo, svi jezici trebaju ostati ravnopravni, ne treba ih nadomještavati lošim engleskim jezikom. Ljepota Europe počiva upravo na tome. Ne želimo stvoriti drugu Ameriku, ne želimo da engleska kuhinja postane obvezno jelo kao ni njemačko zelje, zar ne? Pluralizam je jedno od temeljnih načela koja tvore Europu. Zemlje neka očuvaju svoj identitet, neka ga njeguju. Europa to uvažava što također stoji u članku 6 stavak 3. Povijest je korijen, a kultura duša zemlje i to želimo očuvati, što možemo samo tako da to činimo u zajedništvu.

Što se tiče identiteta i europskog identiteta mogu biti ponosan na to, to je utjecaj europskog patriotizma. Ako pogledam pojedine zemlje, one nisu u stanju sve aktualne probleme razriješiti same. Moramo stvoriti snagu koja će nam omogućiti djelovanje - agiranje, a ne da smo stalno u poziciji da moramo reagirati. To ne smije ići na teret nacionalnog identiteta. Samo onaj koji se drži dobrim Francuzom može biti dobar Europljanin. Danas čovjek treba biti oboje, samo dobar Hrvat može biti dobar Europljanin. Budući da su svi Hrvati dobri svi mogu biti dobri Europljani, zar ne?

Dame i gospodo, u mnogim područjima već smo postigli europski identitet. U Shakespeareu vidimo velikog pjesnika, a ne Engleza, u Michelangelu vidimo velikog slikara i kipara, a ne Talijana, u Mozartu vidimo velikog skladatelja, a nije on samo Austrijanac. Participacija u vrijednostima i kulturama drugih nešto je što zapravo tvori europsku ljepotu i prisutno je u svim područjima i u modi. Znamo da je i moda uvijek bila mundijalna. I tu je Hrvatska dala vlastiti vrlo važan doprinos. Znamo da kravata dolazi iz Hrvatske. Ženama uz dekolte ne treba kravata, ali muškarac tek kravatom postaje lijep i uznosit i to možemo prenijeti na višu razinu. Dakle, kako muškarac postaje zgodan tek uz kravatu tako i Europa će biti lijepa kada bude imala i Hrvatsku.

Na samom početku moramo razjasniti nekoliko nesporazuma. Kada je u prosincu prošle godine moj poštovani prijatelj predsjednik Hrvatske Paneuropske unije g. Barišić spomenuo da će se u Hrvatskoj održati konferencija i tom prigodom me pitao da li sam spreman držati izlaganje na temu europeizacija i globalizacija, moram reći da sam potom imao prigode pripremiti izlaganje na tu temu i na engleskom i na njemačkom. Skoro je nemoguće prenijeti sve ono što sam pripremio u kratkom vremenu koje mi je dano. Druga stvar o kojoj smo govorili tada je da ne ću govoriti kao predsjednik mađarske PEU, t.j. da neću govoriti o mađarsko-hrvatskim vezama već ću govoriti u svojstvu člana međunarodnog predsjedništva PEU te ću, s obzirom na tu funkciju, iznijeti stavove PEU u odnosu na izazove koje nam donosi globalizacija. Mislio sam govoriti o nasljeđu Charlesa de Gaula, o socijalno tržišnom gospodarstvu i drugim temama, i kao što rekoh sasvim je nemoguće o svim tim temama govoriti, zato ću se kratko osvrnuti na samo neke aspekte.

Naime, i jučer i danas smo mogli čuti puno toga što je lijepo i pohvalno, ali to će nam poći za rukom samo ukoliko Hrvatska dobije odgovarajuću potporu. Gospodin nadvojvoda Habsburg nazvao je to „lupiti šakom po stolu“ ako treba, a mi Mađari spremni smo lupiti šakom po stolu jer je to u našoj prirodi. Hrvati i Mađari u dugoj smo zajedničkoj povijesti bili poznati po tomu da smo znali biti strpljivi u diplomaciji, da smo se znali izražavati lijepim riječima, znači znali smo slatkorječivim riječima prenijeti neke sadržaje, ali znali smo isto tako biti i izravni. Sada smatramo da je trenutak pružiti Hrvatskoj izravno neposrednu potporu.

S velikom radošću slušao sam izvještaj o napretku Hrvatske. Kao što znate, i mi u Mađarskoj imamo jako velike unutarnje političke probleme, no unatoč tomu postoji jedna tema o kojoj se jako puno priča i piše. Od 1990. i prvih parlamentarnih izbora za mađarski demokratski parlament, koji je izabran prvi puta nakon II. svjetskog rata, svih tih godina govorilo se samo o jednoj temi koja je uvijek bila prisutna u javnosti, a to je članstvo Hrvatske u EU. Mi smo to članstvo uvijek podupirali, mi kao Mađari ponosni smo što smo ušli u EU. Ali ako se jedan narod mora boriti najprije za svoju slobodu i braniti od naoružanog agresora, onda je nemoguće obraniti se bez oružja. U mađarskom smo se Parlamentu na jednoj tajnoj sjednici sastali i odlučili podržati Hrvatsku ne samo riječima nego konkretnim djelom, u onom slučaju oružjem. Bez obzira koja je vlada bila na vlasti u Budimpešti što se tiče Hrvatske mađarska je vanjska politika bila kontinuirana, zalagali smo se za to da Hrvatska što prije postane članicom EU.

Smatramo da je prvorazredni skandal da ta izvorno europska nacija koja je dala toliki doprinos cjelokupnoj europskoj kulturi, još uvijek stoji pred vratima EU i svaki dan mora dokazivati koliko je dobra i poslušna. Ja mislim da je Hrvatska to dokazala tijekom tisućljetne povijesti i da ne mora to dokazivati još i danas. Dame i gospodo, Hrvatsku ćemo u budućnosti podupirati u svakom pogledu, možete se pouzdati u nas. Prenosim vam pozdrave naše ministrice vanjskih poslova koja me molila da vam prenesem uvjerenje da ćemo kako u EU tako i na svim međunarodnim razinama zalagati se za to da Hrvatska konačno zauzme mjesto koje joj pripada. To je jako težak put. Otto von Habsburg već je govorio o tome da se morate pripremiti na to da će biti još jako puno napada prema Hrvatskoj iza leđa, otvorenih direktnih napada, ovisno o situaciji no moći ćete se u svim tim situacijama pouzdati u Mađarsku. Hrvatskoj želim sve najbolje i kao što rekoh bit ćemo i dalje ovdje kao prijatelji Hrvatske koji će vas stalno podupirati. Hvala vam na pažnji.

Uvijek me veseli biti kod vas u Hrvatskoj u Paneuropskoj uniji i u ovoj lijepoj dvorani. Zbilja se osjećam lijepo među prijateljima. Vrijeme koje imam za izlaganje doista je kratko, ali pokušat ću ipak reći nekoliko načelnih primjedbi u svezi s današnjom temom europeizacija i globalizacija koja je jako važna. Prije nego što nešto kažem o temi rekao bih što podrazumijevam pod pojmom globalizacije. Globalizacija za mene nije ništa drugo nego svjetska trgovina. To je jedna diskusija bez ikakve vrijednosti. Mislim da bi kod svih rasprava trebali biti vrlo oprezni, jer mnogo se toga stavlja u kontekst globalizacije, a što nema veze s time. Govori se o siromaštvu ili nesiromaštvu što nema veze s globalizacijom. Postoje određene pretpostavke koje se trebaju stvoriti u određenim državama zbog dobre ili loše politike. Pogledajte, mnoge zemlje trećeg svijeta i pogledajte koje su zemlje u proteklih 50 godina uspjele postati bogate, sve one zemlje koje su zapravo slijedile slobodno tržišno gospodarstvo. Uvijek, gdje postoje korumpirane birokracije i gdje je zapravo osujećena svjetska trgovina unutar zemlje tu ostaje siromaštvo.

Postojala je već jedna faza globalizacije, sjećate se, druga polovica 19. stoljeća. Bila je to relativno slobodna svjetska trgovina, mogli ste bilo gdje u Parizu, Zagrebu ili Londonu naručiti robu i već bi je za par dana dobili. To je prekinuo I. svjetski rat, a on je, moramo to sasvim otvoreno reći, bio posljedica konkretnih protekcionističkih mjera. U Mađarskoj je postojao agrarni lobi koji je zapravo uspio zabraniti uvoz robe iz Srbije, a onda je zapravo Austrija financirala onu dinastiju koja je imala svinjogojstvo. Moramo zapravo jasno lučiti određene pojmove. Nakon I. svjetskog rata sve su male države pokušale u Europi eksportirati svoje ekonomske probleme tako što su uveli zaštitne carine. Iz 1922. godine postoji tekst od Coudenhove-Kalergija koji kaže da je politika zaštitnih carina loša jer jedino kad postoji slobodna trgovina onda imamo i slobodnu Europu.

Dakle, moram Vam sada proturječiti, gospodine Alber, ali to naše prijateljstvo može izdržati. Europa nije odgovor na globalizaciju već je ona dio te globalizacije. Još je g. Alber nešto lijepo rekao – slobodna asocijacija. Ne treba nam organizacija koja će regulirati slobodnu trgovinu, treba samo uvesti tu slobodu i deregulaciju. Mislim da su to stvari o kojima trebamo govoriti kada se govori o globalizaciji. Brine me, naime, i to ću sasvim otvoreno reći, kada imamo neki ugovor o temeljnim načelima, kada zapravo brišemo onaj dio gdje se kaže da se Europa temelji na slobodnoj neometanoj konkurenciji. G. Alber je spomenuo kravatu. Nešto se nametnulo u slobodnoj konkurenciji. Nije bila državna prisila ni potpora da mi nosimo kravate, ali i Britanci, Japanci i Amerikanci nose kravate, upravo zbog slobodne konkurencije mogu se dobre stvari probiti i nametnuti.

Hrvatska je doživjela što to znači kada postoji intervencionizam. Tu je spomenuta Carla del Ponte, sud u Den Haagu, to sada zaista ne trebam ponavljati. Jučer je naš prijatelj iz Kosova govorio o vizama, mislim da je to klasičan primjer državnog intervencionizma gdje si zapravo neka država umisli da može kontrolirati gdje će se tko kretati, a to nije uloga države. Ja kao građanin ili kao čovjek imam jedno temeljno pravo slobode, i ne samo ja nego i svi vi. Ne treba brinuti državu kako se ja i kuda krećem, bez obzira dolazim li iz Kosova, Hrvatske ili Njemačke. Tek ako nešto ukradem, treba se država uključiti, odnosno država treba jamčiti pravnu sigurnost u Europi. Zbog toga sam ponosan da je Paneuropski pokret započeo inicijativu za ukidanje viza, mislim da moramo tu biti konzekventni kao i u potpori Hrvatskoj. Samo još na kraju želim reći da smo prošli tjedan imali u Austriji jedno ispitivanje o različitim zemljama koje bi trebale pristupiti EU i vidjeli smo da postoji želja velikog broja Austrijanaca da Hrvatska postane članica EU. Vi to želite, mi to želimo i zajedno ćemo to i ostvariti.

Julien Vanderbeeken, član predsjedništva Međunarodne PEU, tajnik Paneuropske radne grupe u Europskome parlamentu

Poštovane dame i gospodo, htio bih iskoristiti priliku i zahvaliti Hrvatskoj na sjajnoj organizaciji i uspješnom skupu. Također bih želio pozdraviti imenovanje Hrvatske za nestalnu članicu Vijeća sigurnosti UN-a u razdoblju 2008./2009., što će pozitivno utjecati na dva cilja Hrvatske, članstvo u NATO-u i Europskoj uniji. Nadamo se da će se članstvo u EU uspjeti ostvariti do 2009., najkasnije 2010. Mi smo kao grupa Paneuropejaca, uspjeli tome dati naš mali doprinos. Naime, pod predsjedanjem dr. Otta von Habsburga osnovana je Paneuropska radna skupina u Europskom parlamentu koju od 2000. vodi g. Posselt i koji je značajno pridonio našem četverogodišnjem radu, dajući potporu Hrvatskoj. Premijer Sanader posjetio je naš Parlament u Strasbourgu u pratnji ministra kulture g. Biškupića te su održali predavanje pred cijelim klubom zastupnika europskih pučkih stranaka. G. Berlusconi je u to doba bio predsjednik Vijeća i tada smo iskoristili prigodu voditi s njim bilateralne razgovore.

Nakon izbora Sanadera za premijera, često nas je posjećivao u Bruxellesu i u Strasbourgu u pratnji ministrice vanjskih poslova i europskih integracija gđe Kitarović i ministra kulture g. Biškupića kao i gđe Pejčinović-Burić, državne tajnice u Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija te drugih predstavnika hrvatske politike. No, bitno je iz toga naglasiti sudbinsku odluku o pomicanju pregovora o pristupanju. Nakon takve odluke, održan je sastanak s g. Friedrichom te g. Bernd Posselltom, premijerom Sanaderom, gospođom Grabar-Kitarović, ministrom kulture Božom Biškupićem i cijelim našim predsjedništvom Paneuropske radne skupine u EP., kolegom Friedrich, Ribrich, Morkaras, Franken kao i još drugim članovima radne skupine, a pridružio nam se i Herman Brock. On i Hannes Svoboda trebali su poslati pismo Vijeću u kojem će predložiti sustav monitoringa za praćenje napretka Hrvatske. To je bilo dogovoreno uz podršku Njemačke, Poljske i Luxemburga. G. Herman Brock pozvao je premijera Sanadera da se obrati Odboru za vanjsku politiku i taj je plan bio tom prigodom iznesen.

Isto tako moram se osvrnuti na skandaloznu presudu Haaškog tribunala u slučaju „vukovarske trojke“, gdje su mučeni ranjenici iz vukovarske bolnice odvedeni te ubijeni i masakrirani na Ovčari. Smatramo da je ta presuda Haaškog tribunala sramotna. Čuli smo također da su pregovori o pristupanju Hrvatske EU ubrzani i nadamo se da će se dovršiti do 2009., najkasnije do 2010.. Znamo također da se Premijer na međunarodnom planu u Europi jako zalaže za ubrzavanje pregovora i pristupanje Hrvatske EU, čemu ćemo i mi s naše strane pružiti veliku potporu. Cilj je da Hrvatska postane članicom EU-a, ali kao što je i dr. Otto von Habsburg već rekao, i mi u Paneuropskoj uniji slijedimo taj, a i jedan viši cilj – učvršćivanje kršćanske Europe. Upravo su te kršćanske vrijednosti u Europi te koje moramo stalno štititi i za njih se zalagati i u tom ćemo smislu i nadalje podupirati Hrvatsku na putu za EU.

Dragi paneuropski prijatelji, u svom izlaganju stavit ću naglasak na negativne aspekte globalizacije. Prvo, francuski je jezik europski jezik, tako je rekao i naš predsjednik za francuski i za europske jezike i u odnosu na engleski jezik, francuski je postao jedan referentni jezik, a bio je to uvijek u području pravosuđa, a sada se Europa u tom području sve više približava anglosaksonskom sustavu. Želio bih reći da je naša vizija globalizacije jednostavno činjenično stanje u kojem se nalazimo, ali trebamo biti svjesni posljedica tog činjeničnog stanja. Podsjetit ću vas da smo mi već u našoj Uniji prije 2-3 godine shvatili opasnost ovog problema i nužnost zajedničkog reagiranja na sve izazove. Sada smo još više konfrontirani jednom sustavu globalizacije kojem se trebamo oduprijeti u njegovim negativnim aspektima.

Coudenhove-Calergi je napisao jednu knjigu „Europa svjetska sila“ gdje je naveo da bi Europska unija trebala postati prva svjetska sila. No ona to još nije i ona treba prvenstveno raditi na gospodarskom, političkom i socijalnom planu. Kako smo politički i socijalni plan već obuhvatili, sada ću govoriti o gospodarskom planu.

Dakle, gospodarski aspekt, sam monetarni tečaj u određenim zemljama stvara velike probleme i tu države moraju reagirati drugačije nego danas. Svjedoci smo jednog procesa kada se velike tvrtke sele u područja gdje je proizvodnja puno jeftinija, mislim da je to vrlo negativan aspekt, a tu je i problem same nafte. Europsko je gospodarstvo doživjelo puno teških udaraca. S jedne strane, bilježimo povećanje tečaja EURA, ali isto tako to se negativno odražava na europski izvoz. Postoji tu mnogo negativnih aspekata globalizacije na europskom planu. Što se tiče razvoja i istraživanja, EU bilježi veliki zastoj, ona još uvijek nije na željenom nivou. Kada govorimo o obrazovanju, postoji veliki odljev mozgova jer nismo dovoljno kompetitivni, najbolji odlaze u SAD.

Općenito smo govorili o privatizaciji, to je dobro što se tiče privatnih tvrtki, ali što se tiče javnih službi svjedoci smo katastrofalne situacije, npr. u Engleskoj, pogotovo kada je posrijedi javni prijevoz i poštanske usluge. U Francuskoj i u nekim drugim zemljama, svjedoci smo negativne privatizacije poštanskih usluga koja je imalo vrlo negativan učinak, rezultirala je s poskupljenjem usluga. Još 2002. predlagali smo europsku konfederaciju, ali danas kada imamo 27 zemalja, nadam se ubrzo s Hrvatskom i 28, nešto kasnije sa Moldavijom 29, balkanskim zemljama i Ukrajinom i Bjelorusijom. Trenutačno Bjelorusija predstavlja problem obzirom da se nalazi u razdoblju rusifikacije. Europske zemlje žele poduprijeti širenje EU, mi želimo dobiti jednu suverenu solidarnu Paneuropu kao što je i naš predsjednik naglasio. Nadam se da ćemo se što prije konsolidirati jer postoje određeni prioriteti koje treba zadovoljiti.

Na kraju, predložio sam vam francuski kao naš zajednički jezik, latinski je bio nekada naš zajednički jezik i završio bi na latinskom: „Vivat, crescat, floreat. Živjela paneuropska Hrvatska!“.

Dr. Vojislav Mitić, predsjednik PEU Srbije

Poštovano predsjedništvo, uvaženi predsjedavajući, akademiče Ježić, poštovani predsjedniče Paneuropske unije Hrvatske, kolega Barišiću, najuvaženiji predstavnici vlade i zvaničnih institucija Republike Hrvatske, predstavnici crkve. Sa velikim zadovoljstvom pozdravljam predsjednike i predstavnike Paneuropskog pokreta iz svih zemalja koji su ovdje prisutni i sa posebnim zadovoljstvom pozdravljam prisustvo predstavnika Paneuropske unije Kosova i predstavnika vlade Kosova.

Kao predsjednik Paneuropske Unije Srbije želim da iskažem veliko zadovoljstvo da smo ove godine, u martu, prijemom na proširenoj sjednici predsjedništva, postali punovažni članovi međunarodne Paneuropske unije. U tom smislu, ističem da je širenje paneuropske misli, ideje i svih potencijala ove civilizacijske vrijednosti u Evropi od izuzetnog značaja za demokratsku, kršćansku i ukupnu civilizaciju, kao i razvoj Republike Srbije. Taj proces traži vrijeme, sazrijevanje i stalnu borbu da bi nadvladali različite druge alternative. U svakom slučaju, Srbija sa svim svojim potencijalima ostaje za jedno buduće vrijeme realni most za integraciju tog dijela jugoistočne Evrope i Balkana i prema Evropskoj Uniji. Za naš ukupan prosperitet veoma je važno da nama najbliže zemlje postaju značajni faktori opredjeljivanja europske i uopće međunarodne politike. Nama je drago da Republika Slovenija preuzima predsjedavanje EU, a posebno cijenimo što ćemo u bliskoj budućnosti, u nekoj od narednih godina, imati i pridruživanje Republike Hrvatske EU, za što se svi zalažemo. Za Srbiju je značajno što su i Bugarska i Rumunjska postale punopravne članice EU. Međutim, za nas je prirodno najznačajnije, i to smatramo velikim uspjehom i nas u Srbiji, i važnim za naša politička zbivanja, da to postane i Hrvatska. To je, da tako kažem, diplomatski uspeh i Srbije da ima pograničnu Hrvatsku kao zemlju koja je i pridruženi član Savjeta sigurnosti i postaje član vojne alijanse NATO pakta. Prirodna je reakcija da taj uspeh Hrvatske možemo podijeliti i smatrati i svojim uspjehom jer pripadamo jednom bliskom prostoru, veoma bliskoj povijesti i civilizaciji. Zato je to izuzetno značajno za nas, i primjer Srbiji, kako treba da se bori i organizirano poveže i objedini različite potencijale, institucije, ugledne pojedince i različite lobije u svetu da bi i mi postigli takav uspeh.

Na tome čestitam i veoma mi je drago da je ovom prilikom na ovom skupu, osim rukovodstva Vlade i institucija Republike Hrvatske koje sam pozdravio, uz generalno pokroviteljstvo premijera Sanadera, i gospođa Kolinda Grabar-Kitarević, ministrica vanjskih poslova Republike Hrvatske, koja je dobar dio vremena provela sa nama. Ovo pokazuje da paneuropska misija i paneuropska unija imaju ukupnu podršku i da predstavljaju suštinsku strukturu i osmišljenu ideju vodilju budućeg razvoja Republike Hrvatske. Želim vam puno uspjeha na tom putu i molim da nam u svakom pogledu pomognete da naš povijesni i nacionalni prostor Republike Srbije napreduje toliko da svi zajedno budemo ono što je prava europska i kršćanska civilizacija i nacionalno opredjeljenje Europljanina u Europi.

Arian Krasniqi, predsjednik PEU Kosova

Vrlo mi je drago da mogu biti u Zagrebu nakon 20 godina. Kada sam prvi put bio ovdje imao sam samo 7 godina. Doputovali smo autom iz Prištine do Zagreba i tijekom putovanja vidio sam da se Hrvatska u međuvremenu znatno razvila. Kada smo se vozili autoputom iz Splita prema Zagrebu razgovarao sam sa svojim kolegama i rekao im: „Pogledajte, ovo je autocesta kojom će Hrvatska u EU.“ Mislim da će za Hrvatsku u vrlo brzom roku to biti realističan cilj, ali ne samo za Hrvatsku nego i druge zemlje u regiji.

Htio bih reći nešto o europeizaciju u kontekstu globalizacije. Čini mi se da je ova tema vrlo interesantna, ali i provokativna i osjetljiva za sve nas, a naročito za ljude iz zemalja u regiji koje su korak dalje do europskih integracija. Ja sam iz jedne zemlje jugoistočne Europe i pitam vas, da li ste ikad mogli zamisliti ili razmišljali o tome koje je značenje globalizacije za mladog čovjeka kao što sam ja i koji dolazi iz zemlje koja nema status. Naravno, odgovor na to pitanje teško je ili nemoguće dati. Da budem iskren, sve što znamo jest da je u srcu globalizacije suradnja i integracija ljudi, kultura i ideja. Neke od naših zemalja u regiji uspješno koračaju prema postizanju konkretnih rezultata za europske integracije, ali nisu sve posvećene borbi protiv korupcije, trgovanja ljudima i zločina. Mnogi još uvijek smatraju neke zemlje jugoistočne Europe crnom zonom Europe. Isto tako smo svjesni da je Hrvatska poduzela vrlo konkretne korake prema EU. Dakle, to je isto tako važno za integraciju jugoistočnih zemalja Europe u Europu. Te bi zemlje trebale ući u EU zajedno kao blok ili pojedinačno, ali to je cilj koji trebamo imati pred sobom.

Prije nego što odgovorimo na to pitanje trebali bismo riješiti neke probleme, a prvi je problem Kosovo. Neće biti stabilnosti i napretka u ovoj regiji ukoliko EU i međunarodna zajednica ne prepoznaju volju Kosovara za neovisnošću. Druga je stvar da se ne možemo promatrati slijedećih sto godina kao neprijatelji. Oko 60% stanovništva Kosova mlađe je od 30 godina. Vrlo su obrazovani i aktivni u socijalnom i kulturnom životu Kosova. Svakog dana pokušavaju pratiti trendove globalizacije i ritam. U tehnologiji i umjetnosti također. Ali većina njih treba identitet i dostojanstvo zemlje, oni žele slobodu kretanja što nemaju zbog režima viza i to je još veliki problem. Osobno sam imao strašna iskustva kada sam putovao na konferencije paneuropskih unija širom Europe. Za njih je to samo jedna teoretska fraza jer u stvarnom životu postoji mnogo poteškoća s kojima se moraju suočavati.

Europske zemlje moraju se više posvetiti podupiranju jugoistočnih zemlja i njihovoj ulozi u integracijama. Regionalna partnerstva u budućnosti će biti od ključne važnosti za otvaranje glavnih vrata za europske integracije. Ta bi se suradnja trebala temeljiti na zajedničkim vrijednostima koje imamo kao Europljani, bez religioznih, vjerskih i socijalnih predrasuda. To će biti dugačko putovanje s puno izazova, ali moramo naći volju i energiju suočiti se s tim izazovima i promijeniti svoju budućnost. Brzi razvoji mijenjaju naše društvo i našu zemlju. Istovremeno, bez sumnje, te su promjene rezultat isto tako i globalizacije, zbog čega smo još pažljiviji s planiranjima i djelovanjima za budućnost. Na kraju, dozvolite mi da kažem da će neovisnost Kosova biti tek slijedeći status, a konačni će status Kosova biti članstvo u EU. Zahvaljujem!

Alain Terrenoire, predsjednik Međunarodne Paneuropske unije

Htio bih samo još nešto reći u ime Međunarodne Paneuropske unije. Mi podržavamo neovisnost Kosova, naravno kao i Paneuropsku uniju Kosova, čestitamo našim srpskim prijateljima, pogotovo predsjedniku Mitiću koji je sa vrlo izraženom voljom pokazao svoju sklonost Paneuropskom pokretu i borbi za veliku Paneuropsku uniju na međunarodnoj razini.

Da govorim na katalonskome, vjerujem da bi me nadvojvoda razumio, ali ostali ne bi, i zato ću govoriti na francuskome koji je jedan od triju jezika kojima se svakodnevno govori u mojoj zemlji, Andori. Kada govorimo o europeizaciji i globalizaciji, htio bih vam reći kakva je situacija u Andori. Mi smo malena europska zemlja koja ima specifičan etnički sastav. Vrlo je zanimljivo primijetiti da je Andora već davno bila zemlja koja se nalazila na itinereru koji je povezivao srednju i zapadnu Europu. Na malenu području nikla su 52 naselja. Mi unutar Andore ne vidimo granicu niti sa Španjolskom niti s Francuskom. To je za nas bilo uistinu vrlo važno jer smo zahvaljujući takvu položaju postigli veliki mir između svih plemena koja su živjela u Andori. To je također odredilo i način širenja religije u 13. stoljeću u Andori. I mogu reći da smo u doba mnogih ratova na iberijskom poluotoku, u burnim vremenima, u doba raznih religijskih ratova, uvijek bili neutralni. Jedina smo neutralna zemlja koja nikada nije bila okupirana, bombardirana, izgladnjivana. Mi smo uvijek prihvaćali sve izbjeglice ne tražeći nikakve vize. Isto smo tako prihvatili i hrvatske izbjeglice. Uspjeli smo održati dobre odnose sa svim susjednim zemljama od kojih su neke u određenom razdoblju bile i u međusobnome ratu. U doba II. svjetskog rata poslali smo pisma i Moskvi i Berlinu, uspostavili miran odnos s tim zemljama, tako da imamo posebnu diplomatsku tradiciju. 8. rujna 1282. godine potpisali smo sporazum o miru s našim susjedima, i to je u to doba bio jedinstven primjer u svijetu. Katolička se je crkva također složila da se Andora neće dijeliti. Drugi je primjer onaj koji je nadvojvoda Otto von Habsburg spomenuo kada smo u 20-im godinama prošloga stoljeća donijeli novi ustav. Kada govorimo o sadašnjoj poziciji Andore, mogu reći da naši prijatelji ovdje poput Bernda Posselta, nadvojvode Otta von Habsburga i našega predsjednika Alaina Terrenoira znaju vrlo dobro koliko smo mi napora uložili u obranu našega ustava. Mogu nešto reći o onome što mi u Andori kao Paneuropska unija radimo. Zajedno smo s g. Terrenoireom uspostavili zapravo jedan projekt koji se zove „Povezivanje Andore“, gdje želimo što bolje povezati razne dijelove svijeta s Andorom. Znate da danas primamo velik broj turista koji dolaze jednom uskom cesticom u Andoru. S druge strane, želimo zaštititi krajolik Andore koji je izložen opasnostima i rizicima samim procesom globalizacije. Htio bih vam nešto reći u ime Helvetske konfederacije, San Marina i naše Unije, htio bih reći nešto našim prijateljima sa Kosova i iz Srbije. Mi želimo neutralnu Europu, želimo vam pokazati našu solidarnost, i ako vas snađu trenuci teških iskušenja, znajte da uvijek možete računati na nas: mi ćemo primiti naše prijatelje ako im životi budu ugroženi dođe li do nekontroliranih sukoba. Mi razumijemo koji je položaj malih zemalja dok velike zemlje to katkad ne mogu uvidjeti. S druge strane, što se tiče globalizacije, htio bih vam reći da smo mi kao mala zemlja uvijek bili izloženi procesu globalizacije. Nismo imali mogućnosti izbora. U Andori se govori baskijski, no tamo su zatim došli Rimljani, pa kršćani, u određenim razdobljima bili smo izloženi dominaciji islama - trebalo je izdržati sve te razne situacije i razdoblja. Htio bih reći nešto o mitu Europe. Ona je bila fenička princeza koja se odlučila imati svoje potomke u Europi, a mi smo neki od njezinih potomaka. Mi često znamo reći da su drugi ratovali, a mi smo u Andori uvijek pokušavali izbjeći ratove. Nekada su to aristokratske obitelji rješavale ugovorenim brakovima, ali to je prošlost. Ono što možemo sada učiniti jest to da se pokušamo prilagoditi jer je teško, gotovo nemoguće, oduprijeti se globalizaciji. Hvala vam lijepa.

Pronađimo iznova smisao europske izgradnje

Nakon proširenja Europske unije 2004. godine, koje je trebalo biti nositelj nade, Europa se danas suočava sa sumnjom i sa strahom. Teškoće koje proizlaze iz međunarodnog konteksta, demografsko starenje i porast individualizma i nacionalnih egoizama čine tu izgradnju krhkom.

U vrijeme kad se spremamo 25. ožujka 2007. godine obilježiti pedesetu obljetnicu potpisivanja ugovora koji su ustanovili Europsku ekonomsku zajednicu, mi potvrđujemo da se europska izgradnja i dalje temelji na jednom širem projektu, koji ima svoj smisao i koji je još uvijek od žive suvremenosti: pomirenje među narodima s ciljem uspostave prostora mira, prava, napretka i solidarnosti, prostora otvorena i na službu svijetu.

Europska se unija danas mora suočiti s novim izazovima: s ekonomskom globalizacijom koja se ubrzava, sa siromaštvom koje opstaje ili se povećava, navlastito pred vratima Europe, tj. u Africi, s brojnom imigracijom, sa sukobima na Bliskom i Srednjem istoku, s velikim prijetnjama svjetskom okolišu. U tom bi kontekstu šutnja, ili pak odveć bojažljivo djelovanje Europe bilo jednako krivnji. Hitno je dakle otvoriti novo razmišljanje o smislu europskog projekta, identificirati ponašanja koja nam valja promijeniti i pripremiti se snositi odgovornost po mjeri naše povijesti i naših mogućnosti.

1. Naslijeđe bez projekta?

Što konstatiramo uoči 50. obljetnice Rimskih ugovora? Europska je dinamika blokirana. Prihvaćanje eura je bio uspjeh, ali povijesno ponovno ujedinjenje, koje je Europska unija ostvarila s pristupanjem deset novih država članica, nije bilo popraćeno institucionalnim reformama, potrebitim za njezino dobro funkcioniranje, reformama koje su međutim pripremane već 15 godina.

Što je razlog takvome stanju? Europski projekt raspolaže u nekim zemljama sa sve manje potpore i pristajanja građana. Njihovo razočaranje glede Europe se gotovo svugdje izražava kroz slabo sudjelovanje na posljednjim europskim izborima i predstavlja glavni razlog odbacivanja Ustavnog ugovora od strane dviju država utemeljiteljica – Francuske i Nizozemske – i, pored toga, uzrok sadašnje krize.

Mi, kršćani u Europi, smatramo da je ovaj prostor mira, napretka i solidarnosti, koji je 1957. godine stremio uspostavljanju Europske ekonomske zajednice, sad ukupno uzevši ostvaren, ali je dovršenje tog projekta u obliku jedne stvarne političke Unije još uvijek odsutno. Naime, samo takva Unija će nam omogućiti da se nosimo s izazovima s kojima se suočavamo. Mnogi strahuju da bi se ona mogla svesti na običnu vlast koja regulira tržišta. Vlasti država članica se naime trenutačno ponašaju kao rentijeri, koji žive na ovom izuzetnom naslijeđu, ali koji kasne u zacrtavanju novih perspektiva za Europu.

Narodi, međutim, traže smisla svom zajedničkom življenju. Prije 50 godina svjetski sukobi i prijetnje totalitarizma su bili ti koji su pružili imperativ pomirenja i ujedinjenja kontinenta. Europljani su danas postali bogatiji, ali izgleda da su manje solidarni i da individualizam iscrpljuje njihov društvovni vez. Nasuprot novim izazovima, u ovaj osvit XXI. stoljeća, jedino će im zajedničke vrijednosti i projekt civilizacijskog napretka omogućiti da prodube svoje zajedništvo sudbine i da se suoče sa svojim odgovornostima za svijet.

2. Izazovi solidarnog i trajnog rasta

Riječ je, naime, o tome da europske države zadrže upravljanje svojom sudbinom i pridonesu svoj udio u rješavanju problema ovog vremena, u dogovoru narodâ. U vrijeme; kad europske demografske perspektive na dvadeset i trideset godina ukazuju na nesporno opadanje, uspon novih svjetskih sila se odvija vrtoglavom brzinom. Odvija se i preraspodjela uloga, u kojoj postoji rizik da srednje sile izgube pravo glasa. Učvršćenje i produbljenje Unije s više od 480 milijuna stanovnika će nam osigurati da budemo po mjeri najvećih svjetskih čimbenika i omogućiti da se mirnije suočimo s globalizacijom; te od nje stvorimo šansu za svih, a posebice za one koji su najviše zapostavljeni.

Ali to isto tako pretpostavlja da imamo volju, maštu i hrabrost predložiti model ljudskije civilizacije i promicati pravila koja stavljaju ekonomiju u službu Čovjeka. Vrijednosti u koje vjerujemo – poštivanje osobe, sloboda, solidarnost, demokracija, pravda – potiču nas naime da postavimo Čovjeka u središte europskog ekonomskog i političkog projekta. A da bismo mogli jamčiti ljudski razvoj, naša društva trebaju težiti snažnom i održivom ekonomskom rastu, zasnovanom na znanju i inovaciji, poštujući naš krhki okoliš i naše ograničene prirodne izvore.

Ekonomski je rast neophodan da bi zajamčio visoku razinu zaposlenosti i socijalne zaštite u Europi. On danas zahtijeva, i to žurno, konkretni pomak naprijed, navlastito u ostvarivanju pravog europskog istraživačkog i inovacijskog prostora, koji će biti podstrekom za sveučilišta i za industriju i koji će raspolagati dostatnim proračunom Unije, kao i u prihvaćanju zajedničke energetske politike, da bi se zajamčila naša opskrba po najpovoljnijoj cijeni.

Da se suoči s ovim potonjim problemom, koji je svjetski, bila bi važan partner Europa koja govori jednim glasom. Ona mora sebe osposobiti da upravlja pričuvama koje su u stanju amortizirati udare promjenjivog tržišta, ojačati traženje novih izvora, kao i investicije u preradu, te promicati alternativne izvore energije. Tako će ona pridonijeti izgradnji održive energetske budućnosti našeg planeta.

Premnogi građani lišeni su prednosti ekonomskog rasta. Mi moramo s pronicavo preusmjeriti naš individualistički način života, kojim dominira potrošnja.

U središtu našeg naslijeđa nalaze se zauzetost da se zajamči dostojanstvo ljudske osobe i borba protiv svih oblika isključenosti. Ali Europi danas - pod pritiskom međunarodne konkurencije, tehnoloških promjena i s generalizacijom modela potrošačkog društva - prijeti podjela na one koji žive u blagostanju i sigurnosti i na sve veći broj onih kojima prijeti materijalno siromaštvo i koji nemaju nikakvu mogućnost da budu socijalno integrirani. Zahtjev socijalne pravde poziva države članice EU da liberalizaciju tržišta poprate s postupnim napretkom socijalnih norma, da se suoče s eventualnim reformama stečenih prednosti i da eliminiraju "socijalni dumping". Budući da je solidarnost jedna od utemeljujućih vrijednosti Europske unije, Ustavni bi ugovor morao dakle sadržavati odredbe koje bi bolje osvijetlile socijalnu dimenziju, vrijednosti i norme koje bi, u različitosti tradicija pojedinih zemalja, predstavljale zajedničko naslijeđe. Europa mora sačuvati svoj socijalni poziv, pristup obrazovanju i radu, kao i čovjeka dostojnom životu.

U brizi za naraštaje koji dolaze, mi pozivamo europske vođe da podrže ekonomski rast utemeljen na obnovljivim izvorima i da vode proračunsku politiku okrenutu pripremanju budućnosti, te da smanje zaduženost koja je ugrožava.

1. Svjetska odgovornost

Pojava globalizacije svjetske ekonomske razmjene, ustrajnost sukoba u svijetu, poslije-hladno-ratno vrijeme, migracije, siromaštvo i planetarne epidemije predstavljaju potpuno nove izazove za Europsku uniju. Oni pozivaju Europu, bogatu s osnove svog kršćanskog naslijeđa, na njezinu odgovornost za mir, solidarnost i za svjetsko upravljanje u službi Čovjeka. Europa mora snositi tu odgovornost u svijetu. Ona se zbog toga mora vratiti bitnome, to jest svojim duhovnim temeljima.

Europa je, kroz svoju nedavnu prošlost, satkanu od sukoba koji su sad prevladani, te od uspješnih pomirenja, izumila novi put u Povijesti čovječanstva. Po tome je ona izvor nade. Ovaj primjer jedinstva u različitosti je model koji može pomoći svijetu da napreduje prema jedinstvu kroz globalizaciju koja će više poštivati osobe.

Europa treba isto tako biti model glede življenja-zajedno ljudskih bića različitih kultura i religija. U globaliziranom svijetu, europska su društva pozvana otvoriti se i prema drugim kulturama i drugim religijama. Europska se unija se treba smjestiti u ove nove realnosti tako što će, na primjer, pogodovati dijalogu između kultura i između religija, svjesna da je ovaj dijalog koristan ne samo da bi osigurao život u miru, nego isto tako da bi obogatio i sam europski projekt.

Sve to podrazumijeva da Europa obavlja sljedeće tri temeljne zadaće:

Ona treba biti čimbenik mira i stoga treba razvijati diplomatska i vojna sredstva u za nju jedinoj mogućoj perspektivi, a to je: povrh normalne funkcije obrane, imati svjetsku ulogu prevencije i rješavanja sukoba, održavanja mira i obrane ljudskih prava, svugdje gdje su ona ugrožena, navlastito od fundamentalizama i terorizma. Mi pozivamo europske vođe da, zbog hitnosti ove potrebe, grade - i to ne u iluzornoj jednodušnosti, nego u suglasju, europsku diplomaciju oslonjenu na obranu koja će je učiniti vjerodostojnom.

Ona treba biti promicatelj međunarodne solidarnosti i partnerstva za razvoj: Europa mora imati prvenstvenu brigu za poštivanje riječi zadane najsiromašnijim zemljama. Ona mora pokazati primjer u borbi da se ispune ciljevi Tisućljeća, usredotočujući svoj napor na smanjivanje siromaštva i pojačavajući ga da se postigne – i, što je prije moguće, prijeđe – stari cilj izdvajanja 0,7% BDP za razvoj.

Ona mora izgraditi zajedničku useljeničku politiku, zasnovanu na radikalno novom pristupu problemu migracija, usklađujući tješnje humaniju politiku primanja i integracije migranata s mnogo snažnijom politikom su-razvoja u iseljeničkim zemljama koje su partneri Europe, navlastito u okviru partnerstva s Afrikom i Latinskom Amerikom.

Povrh tih dužnosti, postoji još jedna koja je stvarni izazov ujedinjenoj Europi: zamisliti, predložiti i podržavati ustanovljavanje svjetskog upravljanja u službi trajnog razvoja. Jedino na taj način - s punim poštivanjem načela subsidijarnosti - moći će se učinkovito pristupati problemima svjetskih razmjera. Usred poremećaja koje izaziva globalizacija, europski primjer može predstavljati model, kako glede pravnih i monetarnih stečevina, tako i primjene metode Zajednice. Europski građani trebaju razumjeti da se kretanje svijeta ubrzava i da je za Europu hitno da zauzme svoje mjesto eda bi, bez kompleksa, snosila odgovornosti koje odgovaraju pozivu našeg kontinenta.

2. Jedinstvo koje treba produbiti

Uvjereni smo da Europa treba produbiti svoje jedinstvo i ponovo pronaći svoju koherentnost. Zbog toga, priznavajući da je perspektiva pristupa država kandidata u EU najsnažniji poticaj za reforme i izmirenje europskih naroda, smatramo da dobro sadašnjih članova kao i njihovih partnera zahtijeva stanku u proširenju, da bi se Unija usredotočila na svoje institucionalne reforme, što ne isključuje ojačanje suradnje s nama susjednim zemljama. Stalnim odgađanjem ovih reforma ugroženo je i samo postojanje Unije. Zbog sporosti njihove prilagodbe novim stvarnostima dolazi u pitanje važnost Europe na međunarodnoj pozornici. Ponovno formuliranje političkih i kulturnih ciljeva Europe je postalo hitno i neophodno.

Povrh tih institucionalnih prilagodba, očekujemo da šefovi država i vlada definiraju jednu stvarnu Etiku europskog upravljanja,

Europsku se uniju ne može izgraditi bez građana. Neophodno je dakle proširiti europski građanski prostor pogodovanjem novim oblicima građanskog sudjelovanja, poticanjem mobilnosti mladih kroz školsku i sveučilišnu razmjenu i organiziranjem široke europske građanske službe.

Uz to europska demokracija, koju još valja graditi, treba počivati na djelotvornim institucijama i na snažnom sudjelovanju građana. Međutim, dramatičan je nedostatak informacija, pače širenje dezinformacije o funkcioniranju i o ovlastima Europske unije. Žurno je potrebno pružati građanima Europe sredstva da shvate i da djeluju u okviru europske demokracije.

Promjena svijesti u odnosu na Europu pretpostavlja rehabilitaciju politike i mobilizaciju svih potencijalnih aktera pozitivne, jasne, ustrajne i potpune komunikacije, da bi se Europu moglo opažati kao blisku i da bi se omogućilo svakoj ženi i svakom muškarcu da budu svjesniji vlastita europskog identiteta.

Smatramo da ovakva promjena mentaliteta ne ovisi samo o našim političkim vođama. Akteri civilnog društva trebaju, na svojoj razini, isto ako uzeti udjela u inicijativama: oni već sad mogu vršiti odlučan utjecaj.

Zbog toga pozivamo

Predstavljajući različite europske pokrete i organizacije kršćanskog nadahnuća, upućujemo ovaj poziv za novo posviještenje svih građana Europske unije. Vizija otaca utemeljitelja Europe nije stvar prošlosti. Ona je projekt budućnosti koji naš kontinent još čeka: donositi nadu za svijet na ovom pragu XXI. stoljeća. To je naslijeđe koje je danas ugroženo. Mi mu moramo povratiti život i prenositi ga Europljanima i svijetu. U tu svrhu želimo raditi sa svima koji dijele ovaj cilj.

Što je Skupina IXE?

Tijekom 90-tih godina članovi Socijalnih tjedana Francuske postali su svjesni činjenice da se problemi društva mogu proučavati i da se o njima može raspravljati jedino ako ih se smješta u međunarodni i, u prvom redu, europski kontekst.

Pošto je razmjena, koja je otpočela koncem 1999. godine između Socijalnih tjedana Francuske i Centralnog komiteta njemačkih katolika, ZdK, pokazala da ove dvije organizacije duboko dijele iste preokupacije, njihova su dva predsjednika potpisala u svibnju sljedeće godine jedan Manifest za europsku svijest, koji je bio početna točka jednog naročitog procesa.

I, na koncu, ova mreža je pozvana mobilizirati se da bi pridonijela uspjehu velikih okupljanja europskih dimenzija. To je navlastito bio slučaj u rujnu 2004. godine prigodom zasjedanja Socijalnih tjedana Francuske, kad je ova mreža osigurala nazočnost tisuću sudionika pristiglih iz drugih europskih zemalja. To je isto ako bio slučaj prigodom Katolikentaga u Saarbrückenu, u svibnju 2006. godine, u tematskom bloku posvećenom mjestu Pravde u novoj Europi. To je upravo sada slučaj, u partnerskoj pripremi obilježavana 50. obljetnice Rimskih ugovora, u Rimu, u ožujku 2007. godine, zajedno s Komisijom episkopata Europske zajednice (COMECE).

Od lipnja 2002. godine, ovu mrežu animira Radna skupina, koja danas okuplja predstavnike iz dvanaest europskih zemalja i Komisiju episkopata Europske zajednice (COMECE). Ova Skupina je isto tako u tijesnoj vezi sa Socijalnim tjednima Španjolske i Italije.

Ova je Skupina, okupljena u ožujku 2006. u Luxembourgu uzela ime "Inicijativa kršćana za Europu", naziv kome odgovara kratica IXE.

Da je to zaista tako moramo pogledati kako nas drugi vide. Kako u jednom najcjenjenijem indeksu transformacije Hrvatska danas stoji. Ako pogledate razdoblje od 2003. do 2006. onda vidite da su Slovenija, Estonija i Češka ostvarile iznimno dobre rezultate. Ali je i Hrvatska visoko pozicionirana na 11. mjestu od ukupno 120 zemalja po indexu koji govori o razvoju demokracije i tržišne ekonomije. Po indexu upravljanja, dakle u kojoj se mjeri uspijevamo kao društvo transformirati, također smo među vodećih 15-tak zemalja, što govori o dosljednosti ukupnog društva 'Leadershipa' vlade i parlamenta, da se u tom kontekstu sustavno radi.

Ako se pomaknemo prema onome što je tema današnjeg skupa, to je odnos globalizacije i uspješnost malih zemalja i to stavimo u kontekst Europske unije, vidjet ćemo podatak da male europske zemlje mogu biti uspješne kao i vodeće. Najuspješnije su Švicarska, Finska, Švedska, Danska, Singapur, i Nizozemska koja ima 60-tak% teritorija Hrvatske. Među velikim su zemljama SAD, Japan, Njemačka, Velika Britanija i čine manjinu. Hrvatska ima 51. poziciju i kao što je nekolicina današnjih izlagatelja to i iznijela, u odnosu na neke druge zemlje koje su članice EU, pokazala je i dokazala svoj transformacijski kapacitet.

Druga rang lista koja dolazi iz IMD iz Lozane, govori više koncentrirano oko jednog kruga razvijenih zemalja i ponovo pokazuje u kojoj mjeri zemlje po veličini iste ili manje od Hrvatske u toj globalizaciji, koja je jedan proces koji se može promatrati iz više kutova, od sociološkog, ekonomskog, perspektivnog ili razvojnog pokazuje uspjeh. Hrvatska je tu naravno rangirana relativno blizu Poljske ali postoji potreba daljnjeg pozitivnog iskoraka.

Ukratko, globalizacija je počela ovako: Washingtonski konsenzus, što znači liberalizacija, privatizacija, otvorenost bila su pravila koja su stigla kao univerzalni recept i vrlo se brzo pokazala kao i kod nekih univerzalnih lijekova negativne nuspojave mogu natkriliti samu temeljnu svrhu lijeka. Tako je novi i Washingtonski konsenzus danas od tih osnovnih principa uvažio i uvažava znatno više kvalitativne i socijalne aspekte. Govori o socijalnoj sigurnosti, o financijskim pravilima i standardima, govori o bitci protiv korupcije, o kvaliteti upravljanja poduzećima pa do kontroliranog smanjivanja siromaštva. To je globalizacija na suvremeni način.

Ako pogledamo godinu 2000. kao prvi prag, BDP Republike Hrvatske iznosio je 40-tak postotnih poena vrijednosti BDP od Europe 25. U sedam godina uspjela je ostvariti pomak i danas je «stara» Europa negdje na indeksu 107, a Hrvatska je došla do polovice tog prosjeka. Međutim, u konkurentnosti ne smijemo se uspoređivati sa samima sobom već s drugima. U tom razdoblju dok smo mi napredovali 10-tak postotnih poena, Slovačka je napravila pomak 14, Slovenija 12 postotnih poena. Ono što se u Hrvatskoj mora mijenjati to je kvaliteta uprave, borba protiv korupcije, porezna regulativa, pristup financijskim izvorima. Mi smo sami svjesni da se moramo mijenjati i popravljati.

Namjerno sam za kraj uzeo jedan ilustrativan citat: „Globalizaciju ne možemo optuživati, to je kao pitanje izlaska sunca, ujutro“, naprosto moramo shvatiti da danom izlaska sunca to vrijeme moramo što bolje iskoristiti. I da zaključimo. Danas u globalizaciji više nema opasnosti da će veliki pojesti male nego oni koji su brzi, kao što smo vidjeli iz svih podataka, jedu one koji su spori. To je neminovnost. U tom kontekstu siguran sam da će Hrvatska produžiti korak i da će on značiti da Shengen više nije na granici prema Hrvatskoj nego na granici s Hrvatskom, ali i to privremeno, jer svi procesi integracija idu i dalje.

Branimir Ježić, Hrvatska radiotelevizija, član HPEU

Cijenjeni gosti i dragi prijatelji, ovdje je mnogo toga rečeno o europeizaciji i globalizaciji, kao i o položaju Hrvatske koja očekuje da bude primljena u ugledno članstvo Europske unije uskoro. Ono o čemu bih ja htio reći nekoliko riječi, kao čovjek koji godinama radi u medijima i bavi se medijima, a posebno televizijom, odnosi se na onaj dio posla, koji su mediji trebali odraditi kroz čitav niz segmenata svog djelovanja. Poznato je, naime da su upravo mediji i to u prvom redu elektronički, glavni promicatelji globalizacije, a njezino nezadrživo napredovanje nezamislivo je bez sofisticiranih telekomunikacijskih mreža. To se naravno odnosi i na televiziju, glazbu,, video, film i Internet, koji su kroz sadržaje koje su donosili, a prije svega oglašavanjem , promovirali tzv. potrošački način života čime su izvršili kulturnu pripremu za pojavu tzv. konzumerizma, čime su otvarali nova tržišta za potrošače, a smanjivali prostor za kulturne, društvene i političke sadržaje.

Pojava mondijalizacije ili planetarizacije, kako se još naziva globalizacija, prema riječima dr.Nevena Šimca u njegovoj knjizi ”Izazovi i zamke globalizacije”, potječe pored ostaloga i od “ znanstvenog i tehnološkog napretka”, gdje je po njegovom mišljenju, na prvom mjestu “dosad nezamislivo, trenutno kolanje informacija putem Interneta, koje ne poznaje granica i koje kao da dokida vrijeme i prostor : po njemu informacija stupa na mjesto koje je još jučer zauzimala energija”. Ova izvanredna usporedba koju je iznio dr.Šimac, govori prije svega o izvanrednoj ozbiljnosti s kojom se treba baviti medijima, koji prenose poruke i dovode nas i mimo naše volje u situaciju kojom vladaju drugi, a mi postajemo samo promatrači, nemoćni da bilo što učinimo kako bi spriječili prije spomenute negativne učinke globalizacije.

Politička, društvena pa i nacionalna lojalnost zahtijevala je od medija da budu u funkciji zajedničkih napora u preobrazbi čitavog niza elemenata iz sadržaja i načina interpretacije u složenim uvjetima približavanja Hrvatske Europi. To bismo mogli nazvati pokušajima medijske europeizacije, potrage za izvorima zajedničkog na temelju pozitivnih iskustava europske humanističke tradicije, da je čovjek ispred profita, što se često puta kosilo s pritiscima globalizacijskih trendova i zahtjeva tržišta. Očito je da su se mediji trebali najprije europeizirati, kako bi mogli odigrati ulogu posrednika između europske tradicije i našeg domaćeg mentaliteta, koji još uvijek nije riješio sve naslijeđene dileme. Naši mediji , a ovdje u prvom redu mislim na televiziju, nisu se na vrijeme niti u dovoljnoj mjeri preobrazili iz vremena u kome su bili glasnogovornici političkog mišljenja, odnosno krajnje ispolitizirani i ideologizirani, u funkciji partijskih i državnih ideja, pa su svoju transformaciju shvatili u donekle pogrešnom smislu, ocjenjujući da sloboda medija nastupa onog trenutka, kad će se medij osloboditi političkog pritiska. Oni tu slobodu nisu kultivirali u prijelaznom periodu, oni su iz totalitarizma vlasti prešli preko noći u totalitarizam slobode, neosvješteni u novoj situaciji odgovornosti bez prisile. Rat i borbu za opstanak, te stvaranje nacionalne države, shvatili su kao nastavak svog djelovanja na državnoj liniji i opet svojevrsnom jednoumlju. Kad je i to prestalo, u nedostatku ideologije, jedina im je misao vodilja ostala dnevna briga opstanka na tržištu. Tržišna ekonomija, tako bliska današnjem načinu razmišljanja, bila je u skladu s novim društveno- političkim ustrojem i činila se kao jedina moguća i normalna alternativa u svemu onome što se događalo.

Televizija je po svom ustroju,ali i izgledu bila prelijep poklon u novonastalim društvenim i političkim uvjetima, stvaranju višestranačja i učvršćivanju nacionalne države, svima onima koji su kao i mnogi drugi željeli zagrabiti u društvenu svojinu i pokazati svoju domoljubnost pod krinkom osobnih profita. Nemoguće je bilo da takav pogon ostane netaknut u gibanjima koja su nas doticala sve do danas, najprije u smislu korištenja u političke svrhe , ali na jedan rudimentaran način , koji nije najavljivao uspješan nastavak ustanovi koja je pokazala da je bila od presudnog nacionalnog značenja u trenucima rata, ali i od iznimnog kreativnog potencijala u svojim redovima , iz kojih je obećavala da će u nastavku, iznjedriti onu humaniju stranu ljudskog i nacionalnog bića. No, između političkih pritisaka i želje za neovisnošću, umjesto da se stvori prostor za kreativne mogućnosti okupljanja, pobijedila je linija manjeg otpora u smislu prihvaćanja tzv. europskih standarda . To je, međutim bila samo floskula, kojom se izbjegla odgovornost i zaobišla profesionalnost na račun dnevnih potreba. Ti europski standardi ni u kom slučaju nisu otvarali mogućnosti europskog zbližavanja, ili barem usaglašavanja, jer nisu u sebi nosili kriterije vrednovanja kao prvi preduvjet ozbiljnog nastupa na europskoj pozornici. Oni su pod izlikom podilaženja publici zanemarili u dobrom dijelu čak i neke statutarne i zakonske obaveze za svoje djelovanje, prikrivajući sve više vlastite materijalne interese, koje im je garantiralo što prikriveno, a što javno oglašavanje , dakle komercijalizacija, koja im je otvarala tržišta u dobroj globalizacijskoj maniri.

Nevolja je bila često puta u evidentnom prihvaćanju stranih uzora i modela ponašanja, koje su drugi diktirali i koji su možda nekim , ali u prvom redu komercijalnim televizijama možda i bili primjereni. Primijenjeni kod nas oni su nažalost otkrivali siromaštvo duha i nedostatak uzora, koje mala zemlja poput Hrvatske nije mogla pretvoriti u globalne zvijezde. U jednom od mnogih dokumenata nastalih na slične teme, autora Seana O'Siochrua pod naslovom “Društvene posljedice globalizacije u medijima i komunikacijama”, pored mnogih izvanrednih opservacija rečeno je i to - “ da je vrlo teško vratiti kotač komercijalizacije natrag i staviti ga u funkciju ljudskih potreba i demokracije”. Kako onda možemo govoriti o europeizaciji, kad su mediji, koji bi trebali biti nositelji takvih trendova, izgubljeni između komercijalizacije i javnog sektora, ne uviđajući da je izgradnja europskog ili europeiziranog društva u Hrvatskoj, u dobroj mjeri i njihov zadatak, što se naravno odnosi na javnu televiziju, dnevne političke listove i tjednike, koji su se okrenuli senzacionalizmu, kao izvoru interesa, pa prema tome i prihoda. I dok se novinarski kruh zarađuje na kiosku, to je shvatljivo što se tiče pisanih medija, dok televizija ima sasvim drugačije mogućnosti, ali i obveze, što se i opet u prvom redu odnosi na javni sektor.

Dolaskom komercijalnih kanala u Hrvatsku, nažalost nisu kriteriji zaoštreni u smislu ozbiljnijeg pristupa temama i ozbiljnijih sadržaja, na koje bi komercijalni sektor bio prisiljen da ravnopravno konkurira javnom, već se desilo da je situacija obrnuta. Nakon svega ,moramo postaviti pitanje, gdje je tu mjesto ne samo europskim programima, već europeiziranom načinu razmišljanja u svim domenama medijskih djelatnosti, izboru i načinu interpretacije kojeg smo očekivali i još uvijek očekujemo da će se pojaviti na javnoj televiziji. Ona ima vrlo složene zadatke u vremenu približavanja Hrvatske EU. Na njoj leži dobar dio odgovornosti za osmišljavanje i prezentaciju nacionalnog identiteta, dakle politički zadatak, a ne samo obrazovni. To je onaj dio politike koji je trebao ostati imanentan u javnom tv- sektoru i kao takav, uvijek prisutan, javno štititi nacionalne interese, ali isto tako i ljudska prava, demokratske i vjerske slobode, te prava društveno marginaliziranih grupa i sredina.

Europeizaciju trebamo prihvatiti kao dio globalizacijskih procesa, samo ako zastupa navedene principe, a ne isključivo logiku tržišta i površnosti radi zarade, za čime se ne bi ni komercijalni mediji trebali isključivo povoditi. Oni bi trebali pronalaziti smisao svog postojanja na ovim prostorima u otkrivanju zajedništva, a ne pukom kopiranju stranih modela priopćavanja i zabave, što prije svega govori o omalovažavanju sredine i ljudi i ne obećava im prosperitetnu budućnost. Naša sredina kao i mnoge druge nosi u sebi naboj autohtone kreativnosti, tradicije i narodnih vrijednosti, koje pretočene u politiku mogu zaštiti politički identitet nacije, dok bi njen kulturni identitet prije ili kasnije trebao postati dio europskog identiteta, kakav je bio nekada, u vremenu koje nimalo nije nalikovalo današnjem, iako su kulturne vrijednosti kolale rubom toga svijeta, možda nešto sporije, ali je činjenica da su bile prisutne kao dio jednog kozmosa ili univerzuma čije je središte bila Europa.

Današnje brisanje granica, kako se čini, ne briše politički identitet država, čime omogućuje stvaranje slobodne zajednice država na zasadama paneuropske ideje, pa treba vjerovati da kulturni identitet koji ni prije nije smetao stvaranju zajedništva, neće to ni danas, što je šansa malim narodima da u velikoj državi zadrže svoje raznolikosti, pridonoseći njenom zajedničkom bogatstvu. Globalizacija kao neminovna pojava suvremenog zbližavanja na svjetskoj razini, trebala bi biti korak dalje u tom pravcu, a nipošto sredstvo potčinjavanja i prisile nametanja uvjeta kulturnog i političkog ponašanja, jer kako reče jedan od naših svjetski poznatih ekonomskih analitičara, koji ima vrlo negativno mišljenje o globalizaciji, dr.Slavko Kulić, kako “nitko nema pravo na silu, jer sila ne može biti ničije pravo.”

Mediji u Hrvatskoj, a tu u prvom redu mislim na javnu televiziju,po svemu sudeći, dijele sudbinu javnih medija u drugim zemljama, koji se sukobljavaju s interesima velikih korporacija iz sjene i zahtjevima tržišne logike, što je međutim, samo dio problema koji se može zakonskim putem rješavati, dok je onaj drugi, rekao bih teži. Teško je pod takvim i sličnim pritiscima mijenjati mentalitet ljudi i utjecati na javno ponašanje, isticati vrijednosti i djelovati u obrazovno-odgojnom smislu od lokalnih do nacionalne razine, štititi ljudska prava i ljudske vrijednosti, kulturno nasljeđe, jezik, literaturu, ali i djelovati u integracijskom smislu objedinjavanja zajedničkih ambicija na državnoj razini.

Za to je bez sumnje potrebno uložiti velike napore, prije svega da se domena komunikacije oslobodi ne samo političkih pritisaka, već neodgovornih sudionika u procesu izgradnje javnog mišljenja, koje je toliko važno, a bit će još i važnije kad dođe do javnog odlučivanja o pristupanju EU, političkog prepucavanja, neprofesionalnog odnosa sudionika u tom vrlo osjetljivom poslu, korupcije te prikrivenih osobnih interesa. Sloboda odlučivanja i djelovanja u javnim medijima presudna je za stvaranje takvog javnog mišljenja, koje se bazira na osobnoj odgovornosti za tu slobodu, što zahtijeva visoke moralne i etičke kriterije svakog pojedinca u tom procesu, jer kao što je rekao svojevremeno jedan od vrlo uglednih i vrlo visoko rangiranih njemačkih političara, u tada još podijeljenoj Njemačkoj “ ako želite slobodu, morate je svaki dan ponovno osvajati”. Uvjereni da je to rekao iz vlastitog iskustva, nadamo se da će hrvatski javni mediji,a u prvom redu HRT, kao najutjecajniji među njima, stečene slobode usmjeriti europskim vrijednostima, kako bi se hrvatski europski san što prije ostvario.

Poštovano predsjedništvo, dame i gospodo, poštovana gospođo predsjedateljice, dragi prijatelj Paneurope, jako mi je drago da imam priliku sudjelovati na vašoj konferenciji u Zagrebu.

Ako je pitanje ima li Hrvatska jako dobre izglede iskoristiti prilike za europeizaciju u doba globalizacije onda bih odgovorio kratkim i jezgrovitim – da. Upravo male države u Europi profitirat će uslijed konsolidacije Europske unije koja se upravo odvija. Prisjetimo se samo Irske koja je bila jedna od najsiromašnijih zemalja prije ulaska u EU. Nalazila se na rubnom području, nije imala sirovine, imala je problem s terorizmom i vanjskom granicom. Unatoč tim problemima zemlji je pošlo za rukom, zahvaljujući dobroj edukaciji i potpori dijaspore iz cijelog svijeta, izboriti se za jedno od vodećih mjesta u Europi i mislim da tu možemo povući paralele s Hrvatskom. Jako su važni ljudi, sve ovisi o njima, oni su naposljetku ti na kojima počiva gospodarstvo i mislim da bi stoga i Hrvatska trebala posegnuti za svojom dijasporom. Naime, Hrvati u dijaspori imaju brojna iskustva koja bi trebalo upotrijebiti u zemlji kako bi se suzbio strah od globalizacije. Hrvati, Poljaci i Irci su katolički narod koji već niz stoljeća žive kao globalni igrači, tj. raspršeni su širom svijeta ali su uspjeli sačuvati svoju kulturu i identitet. Upravo je hrvatska dijaspora toliko doprinijela neovisnosti i izgradnji Hrvatske. Spomenuo sam Irsku kao primjer ali bih isto tako mogao spomenuti pozitivan primjer Slovačke. Ona je isto jedna od malih zemalja kojoj je pošlo za rukom u gospodarskom ali i društvenom smislu provesti reforme. Naime, možemo reći da je Slovačka bila problematična u okviru samog pristupanja EU u predpristupnoj fazi, međutim zahvaljujući promjeni na vlasti uspjeli su promijeniti situaciju u zemlji i Slovaci su onda krenuli od tog pozitivnog primjera. Sada nakon ponovne smjene na vlasti, na zadnjim izborima izabrali su lijevo orijentiranu vladu no nadamo se da to Slovačku neće spriječiti u ostvarivanju daljnjih uspjeha. Nadam se da će i proeuropska vlada u Hrvatskoj pobijediti na predstojećim izborima, dakle vlada g. Ive Sanadera i da Hrvati neće slijediti primjer Slovačke. Kada putujete kroz Hrvatsku, a često imam prilike putovati iz Njemačke u Makedoniju gdje radim i vraćam se preko Hrvatske u Njemačku, uvijek imam osjećaj dežavija. Prije 15 godina kada ste prolazili kroz Slavoniju mogli ste vidjeti posljedice rata i razrušene kuće. Danas, g. Krasniqi je već to spomenuo, imamo autoput do Splita jedan od najmodernijih u Europi i Hrvatska je puno investirala u infrastrukturu i upravo tijekom ovakvog putovanja prema Makedoniji u društvu mojih prijatelja iz Makedonije, primijetio sam da su i u Slavoniji duž autoputa nastala prva poduzeća, prije svega mala i srednje velika poduzeća. Drugim riječima i obnova gospodarstva je pokrenuta, gospodarstvo je na pravom putu i mislim da je Hrvatska spremna za izazove globalizacije i da je u tom smislu fit. Ljudi su svjesni svoje povijesne tradicije ali isto tako i svojeg vjerskog opredjeljenja i zahvaljujući toj jakoj vjeri a i uz Božju pomoć Hrvatima će poći za rukom postati članicom EU i etablirati se i u Europi i svijetu. Hvala na pažnji.

Prateći pažljivo sva dosadašnja izlaganja želim istaknuti da neposredniju ekonomsku integraciju sa EU možemo ostvariti etapno. Trebamo se založiti da se ne ide do kraja instalirati na ovim prostorima shengensku granicu od Hrvatske prema Zapadu, nego od Hrvatske prema istoku. To bila velika ušteda i za EU jer bi se za te vrlo skupe i složene tehničke instrumente izbjeglo ponovno reinstaliranje. Što se tiče osobnih prelazaka hrvatskih državljana i građana EU tu recipročno već postoji bilateralno usklađeni režim u usporedbi sa onim kako vlada prema državljanima drugih država bivše Jugoslavije. To bi bila realizacija onog projekta o čemu postoji zajednička suglasnost.

U odnosu na ostala pitanja, ovdje ću vas pokušati upoznati sa dragocjenim doprinosom dr. Aloisa Mocka, sa kojim je neposredno surađivao ovdje prisutni i izvanredno cijenjeni utemeljitelj i počasni predsjednik Međunarodne PEU dr. Otto von Habsburg. Ministar vanjskih poslova Austrije Mock je dobro poznavao složenost odnosa na ovim prostorima i on je, oslanjajući se na svoju etiku, moral, stručnost i iskustvo, nastojao unijeti određene uvjete i sustave, kojima bi se spriječila eskalackija velikih neprijateljstava i krvoprolića. Ni svjetska, ali ni naša javnost nisu upoznate, da je Vijeće sigurnosti UN na inicijativu Aloisa Mocka, koji je tada aktivno djelovao u V.S. UN, jer je Austrija bila nestalna članica toga Vijeća, a u suradnji sa predstavnikom UN na terenu Tadeushom Mahovieckim, usvojila posebnu Rezoluciju 1993. godine kojim se Srebrenica utvrđuje kao „Safety Zone“ (sigurnosna zona), a Rezolucijom V.S. UN donesena je također 1993. godine, kojom su kao Zone sigurnosti također određene i Bihač, Goražde, Sarajevo, Tuzla i Žepa. Time se civilnom stanovništvu tih ZONA SIGURNOSTI jamčila sigurnost života. Takovim jamstvima je stanovništvo vjerovalo, jer su bila od strane visokih predstavnika UN javno isticana i ponavljana. Vrijeme me sprječava da to ovdje objasnim u pojedinostima, o čemu postoje detaljni dokumenti. Međutim, nakon tragedije Srebrenice i Žepe Tadeusz Mazoviecki, dao je obrazloženu ostavku na svoj položaj zbog propusta koje su izvršile snage UN. Ono što je doživjelo stanovništvo Srebrenice u srpnju 1995. je užasna tragedija, za koju je i gen. Tajnik UN Koffi Annan javno priznao da je suza na obrazu Ujedinjenih naroda. Ja ovdje ispred vas želim izjaviti da bi tih suza na obrazu UN bilo još više da nije uslijedila vojno-redarstvena operacija „Oluja“. Tim pothvatom je spašeno stanovništvo Bihaća i Goražda i ostvaren je prestanak oružanih ratnih sukoba. To se još uvijek nedovoljno cijeni u svjetskoj i hrvatskoj javnosti. Zbog toga molim sve kolege iz Hrvatske Paneuropske unije ovdje prisutne da se upoznaju sa pojedinostima i dokumentacijom o svemu što se događalo a također i sa odlukom gospodarsko-socijalnog Vijeća UN. Konačno, postoje brojni dokumenti i u Nizozemskoj, Francuskoj i SAD, kojima se dokazuju bitne činjenice i događaji. Nije primjereno u hrvatskoj javnosti kritizirati činjenicu da su pripadnici nizozemskog odreda, koji je bio zadužen za sigurnost Srebrenice, odlikovani. Bilo je opravdanije i tako postupiti, nego tolerirati da i među tim osobljem dođe do proširenog oboljenja od PTSP-a, ako ostanu objede da su oni doprinijeli patnjama i žrtvama tog stanovništva. Bilo je problema i u koordinaciji i u zapovjedništvu snaga UN, jer su određeni predstavnici UN u dogovoru sa predstavnicima srpskih vojnih snaga preuzeli obvezu, da na prostoru pod kontrolom srpskih snaga neće biti upotrebljavane zračne snage UN, ali pod uvjetom da će svi pripadnici UN, koji su zarobljeni i od Srba zadržavani kao taoci biti oslobođeni. Kako o tome zapovjednik nizozemskog bataljona nije bio upoznat, on je za upotrebu oružja u obrani Srebrenice, zatražio zaštitu zračnih snaga UN. Budući da je to izostalo zločini su izvršeni i tragedija Srebrenice nije bila spriječena. O tome Europa i svijet trebaju biti upoznati.

Marko Veselica, član Hrvatske Paneuropske unije

Poštovano predsjedništvo ovog skupa, poštovani izaslanici vrha Paneuropske unije, gospodine predsjedniče iz svih zemalja koje su došle na ovaj skup u Zagrebu. Mislim da su problemi ulaska Hrvatske u EU otvoreni, izazovni i Hrvatska se na to dobro pripremila. Međutim, držim da i dalje postoje veliki problemi oko daljnjeg procesa izgradnje EU kao i globalni svjetski problemi. Držim da proces globalizacije koji je neminovan jer je rezultat genija svih vodećih naroda svijeta Europe, SAD-a i čovječanstva i rezultat neminovnog znanstveno tehničkog progresa koji se desio zadnjih 100 godina a pogotovo u drugoj polovici 20. stoljeća i dalje u 21. stoljeću. Držim da nikakva globalizacija ne bi smjela uništiti identitet konkretnog naroda, prema tome hrvatskog naroda i Republike Hrvatske jer svaki narod ima svoj stvaralački genij i kao što znamo bez stvaranja tog identiteta i bez stvaranja slobodnih demokratskih i nezavisnih država koje imaju svoju neponovljivu i svoj genij nemoguć je razvitak Europe i čovječanstva i nemoguće je ustvari iskoristiti, valorizirati i profilirati stvaralačke svih pojedinaca, svakog naroda svake civilizacije, kulture, vjere i cijelog čovječanstva. Prema tome u tom pravcu treba biti vrlo odgovoran, stvaralački nadahnut i mora se naći jedna komplementarnost između globalizacije koja je neminovna i na nivou Europe i čovječanstva, sigurno da Europa mora stvoriti svoju novu energiju i profilaciju, institucijalnu, instrumentalnu i svaku drugu, ali isto tako ne smije dovesti u pitanje genij, identitet i jednu neponovljivu energiju svakog pojedinog naroda, prema tome i hrvatskog naroda, Republike Hrvatske i svih drugih naroda koji su na putu da uđu u EU. U tom pravcu mislim da Europa čini veliku nepravdu hrvatskom narodu i državi jer pod svaku cijenu hoće hrvatski Oslobodilački domovinski rat proglasiti programiranim zločinom i hoće sve vodeće hrvatske dužnosnike i vojne zapovjednike, generale itd. proglasiti ratnim zločincima. Gospodo, to nije prihvatljivo, to se ne može dopustiti, Hrvatska je imala pravo da demokratskim putem po prvi puta nakon 1945. godine u travnju i svibnju stvori svoju državu, Republiku Hrvatsku, da je, pored zabrane uvoza oružja od strane EU i UN, goloruka obrani, da otvori proces ulaska i uđe u EU. Prema tome, držim, da postoje i dalje neki imperijalno-kolonijalni ekskluzivni faktori koji ne žele da Hrvatska bude ravnopravni član EU i da Hrvatsku na jedan krivi, neargumentiran način žele osuditi i proglasiti njen čitavi projekt stvaranja slobodne, nezavisne, demokratske države zločinom. U tom pravcu moraju se Hrvatski sabor, Vlada, sve udruge i svi relevantni čimbenici RH prema tom procesu odnositi kritički i odbaciti takve optužbe jer vidimo da vrh JNA koja je povela ovaj rat i naoružala četničke pobunjenike u Hrvatskoj i B i H, nije osuđen, dapače Veljko Kadijević piše knjige i memoare i plasira ih u Rusiji, u Moskvi itd. Isto tako mislim da je potrebno ubaciti u novi europski projekt što nije dosada napravljeno, kršćansku dimenziju, jer znamo da socijalni nauk katoličke crkve koji počinje od enciklike Rerum novarum 1891. Lava XIII polazi od toga da je čovjek kao osoba glavna pokretačka snaga, sadržaj i smisao čitavog gospodarskog, socijalnog i drugog procesa i da bez slobode čovjeka i organizacije čitavog ekonomskog i ukupnog života koja će čovjeku, obitelji i onda čitavoj zajednici omogućiti prosperitet nema budućnosti Europe i svijeta. Ukoliko se prihvati nekritički slobodno tržište i maksimilizacija dobiti kao glavni, prioritetan izvor i pokretačka snaga razvitka Europe, EU i čovječanstva onda jasno da će se otvoriti ovaj proces tzv. islamskog fundamentalizma i terorizma koji se pojavljuju i koji onda opet mobiliziraju dio snaga u Europi i SAD-u na možda jedan krivi način koji može dovesti do sukoba visokorazvijenih zemalja Europe, SAD-a, jednog dijela Azije i tzv. siromašnog čovječanstva. Prema tome, svi ti problemi su pred nama i dalje i moramo ih stvaralački, plodonosno i konkretno tretirati i analizirati i onemogućiti odbacivanje nacionalnog identiteta i genija svakog konkretnog naroda pa prema tome i hrvatskog naroda. Hvala lijepa.

Trideseta nedjelja kroz godinu: Sir 35,12-14.16-18; 2Tim 4,6-8.16-18; Lk 18, 9-14

Kad su uspostavljani temelji Europe, reče sv. Augustin: „Kako moliš, tako i živiš!“

Braćo i sestre!

Slušatelji Hrvatskog katoličkog radija!

Na prostrtom stolu Božje riječi ohrabreni smo na molitvu: postojanu i ustrajnu. Na molitvu koja „prodire kroz oblake“ i „ne popušta“ dok molitelja „Svevišnji ne pogleda, pravedno, ne presudi i pravdu ne uspostavi“.

Crkva posljednjih nedjelja razmišlja o molitvi. O tome kako treba moliti.

Današnji odlomci Svetoga pisma uče nas da treba moliti nutrinom, srcem, više nego ustima. Usta mogu izgovarati najljepše riječi, poput farizeja koji u hramu zahvaljuje Bogu što je dobar, čak bolji nego drugi ljudi. Ali, njegova molitva nije za uzor, jer sebe drži boljim od drugih ljudi, pogotovo od onog omraženog carinika što otraga stoji, a kojega on najradije ne bi ni vidio u hramu. A bez poniznosti nema molitve. Kršćanin ne može iskreno moliti a da se ne obzire na bližnjega.

Ni carinik nije uzoran čovjek. Vjerojatno je uprljao ruke ubirući porez; ne samo porez za cara i njegove službenike, nego i za sebe. Uostalom, tko će ga kontrolirati? Uskok nije bio djelotvoran ni u ono vrijeme! Ali on vidi da to tako ne ide. Odlučio je promijeniti svoj život. Dolazi u hram zamoliti Boga za oproštenje. Kaje se i moli: «Bože, milostiv budi meni grješniku!» (Lk 18,13b). Ne uspoređuje se ni s kim. Ne reče: kakvih ima, ja sam još dobar! On je došao po Božje smilovanje i oproštenje i samo za to moli. I ode kući opravdan, reče Isus.

O kakvoj je pravednosti riječ? Moralnoj? Zakonskoj? Haškoj? Božjoj?

Gosp. Alain Terrenoire, predsjednik Međunarodne Paneuropske unije, nevladine organizacije koja snažno podupire učlanjenje Hrvatske u Europsku Uniju, koji je na čelu Paneuropske unije naslijedio nadvojvodu Otta von Habsburga, reče, da to više nije proces proširenja Europske Unije, već zapravo ponovnoga ujedinjavanja Europe. Drugim riječima, to je proces integriranja zemalja koje povijesno, kulturno, tradicijom i zemljopisnim položajem pripadaju Europi. A Hrvatska očigledno tamo pripada.

O Božiću 1938. blaženi je Alojzije Stepinac napisao za osječki "Hrvatski list" članak pod naslovom: "Quo vadis, Europa?" - "Kamo ideš, Europo?". Evo glavne poruke toga članka: "Quo Vadis, Europa? U boljševizam? Onda ideš u sigurnu propast! U rasizam? (...) U sektarstvo? (...) Teozofiju? (...) Adventizam? (...) Spiritizam? I onda ideš u sigurnu propast!" (...) Gdje je, dakle, tvoj spas? U povratku k Bogu!"

Poučeni tim riječima i na temelju današnjih svetopisamskih čitanja možemo postaviti pitanje: "Quo vadis, Europa?" ako ne moliš? Ako ne poštuješ Božju pravednost, nećeš ni moralnu, ni zakonsku ni hašku!

On je kao zagrebački nadbiskup 1941. dao na jugozapadnom zidu katedrale zabilježiti glagoljskim pismom da je hrvatski narod od 7. stoljeća u krilu Crkve katoličke i europske uljudbe. Na oltaru sv. Ćirila i Metoda jedan anđeo podržava natpis ispisan latinskim, a drugi glagoljskim pismom: „U početku bijaše Slovo“. To znači Riječ koja se utjelovila, Krist Gospodin. Da se Božje ime ne izgovara uzalud, kaže akademik Josip Bratulić, Hrvati su umjesto riječi Bog upisali zamjensko i biblijsko ime SLOVO.

Naša abeceda uistinu počinje slovima: Az buky vede glagolj dobre est živeti zelo zemle. A značenje im je: Ja Boga – Slovo gledeći tvrdim da je dobro živjeti na zemlji. Dakle, Evanđelje je u temelju naše pismenosti. Isus Krist, Riječ Božja: koja bijaše u početku – jer v iskoni bje slovo – u temelju je naše opstojnosti. Europo, poštuj tu spoznaju hrvatske uljudbe. Ovdje, pokraj groba bl. Alojzija Stepinca, moramo se prisjetiti i njegove opomene: „Ostanite vjerni Isusu Kristu, pa i uz cijenu vlastite krvi!“ Za nj ju je i on prolio. „A za nj mnogi krvcu prolivaše.“

Svjedoče o tome grobovi i spomenici u ovom veličajnom domu molitve, u kojem ste vi, članovi Paneuropske unije, željeli završiti svoje okupljanje i zagrebačko savjetovanje. Spomenik narodnim junacima priorima vranskim: Petru Berislaviću i Ivanu Paližni, grob Petra Zrinjskog i Frana Krste Frankopana, Tome Bakača Erdoedyja, Eugena Kvaternika, zagrebačkih biskupa i hrvatskih banova i poklisara: Jurja Draškovića i Martina Borkovića, kardinala Jurja Haulika, Alojzija Stepinca, Franje Kuharića i tolikih velikana, blaženika, mučenika, ispovjedalaca, koji su i kao predvodnici puka Božjega u hrvatskom narodu vojevali za krst časni i slobodu zlatnu. Utjeha im bijaše oslon na Boga - u tihoj molitvi noseć breme cijele nacije.

Molio je i narod. Zagledan u križ Kristov i dižući hrapave ruke i molećive oči rađao djecu za vojnike stranim, europskim, gospodarima. „Zdravo, Tilo Isusovo!“ Te su riječi oplemenjivale opori život naših majki dok su se pričešćivale malom bijelom hostijom. O Ivane Mažuraniću, bane hrvatski, nisi bio ni biskup ni svećenik, a jedan cijeli narod upozorio si da ne bude farizejski i da ne bude carinički: „Kajite se, dok imade dana. Kajte se, jerbo zora rana nać će mnogog kud za vazda gre se. Kajte se.“ Europo, ne brani nam pogled prema čistom srcu i nevinoj savjesti!

O Ivane Mažuraniću, bane hrvatski, hvala ti za poticaj na Božji dar ljubavi u sakramentu pričesti. Orisao si svećenika kako hrabri vojnike u obrani slobodne Europe: „Svakom momku po česticu daje - Tajne piće hljeba nebeskoga … svakom momku po kapljicu daje - Tajne piće Krvi Isusove.“ Europo, srce je tvoje slobode u ustavu ispisanom Božjom rukom u čovjekovu srcu i savjesti. Ne krati nam radost Isusove ljubavi po svetoj pričesti.

Ova prvostolnica danas gleda isto čudo što ga doživi pjesnik Mažuranić: „Žarko sunce divno čudo gleda, gdje slab starac slabe krijepi ljude, da im snaga Bogu slična bude!“

Božja snaga dolazi po molitvi. Današnja nas liturgijska čitanja potiču da budemo molitelji: iskreni, ponizni i ustrajni. Neka nas molitva jača i oplemenjuje u odlukama da budemo časni i poštivani građani Europe, ponosni sinovi i kćeri hrvatskoga naroda, vjerni članovi Katoličke crkve i ustrajni putnici u slavu neba. Amen.